Sveta Ivana Antida Thouret

Ivana Antida Thouret posvetila je život bolesnicima, siromašnim djevojčicama i ljudima kojima je trebala hrana, pouka ili njega. Francuska revolucija prekinula je njezin prvi redovnički put, a potom je godinama živjela u nesigurnosti i progonstvu. Nakon povratka u domovinu osnovala je u Besançonu novu zajednicu sestara milosrdnica. Njezino se djelo proširilo do Napulja, gdje je provela posljednje godine života, noseći i bolnu podjelu unutar družbe koju je utemeljila.

Rođena je 27. studenoga 1765. u Sanceyju, u francuskoj pokrajini Franche-Comté. Potjecala je iz siromašne kršćanske obitelji. Krštena je na dan rođenja i dobila ime po krsnoj kumi. U obiteljskom je domu upoznala skroman život i obveze prema braći i sestrama. Kada joj je sa šesnaest godina umrla majka, preuzela je brigu za obitelj. Odgovornost za kuću i mlađe članove obitelji tako je prethodila njezinu ulasku u redovničku zajednicu.

Željela je posvetiti život Bogu i služiti siromašnima. Obitelj je priželjkivala njezinu udaju, pa odluka o odlasku nije prošla bez protivljenja. Godine 1787. stupila je u Kćeri ljubavi svetoga Vinka Paulskoga. U toj je zajednici našla oblik posvećenoga života povezan sa službom potrebitima. Radila je u bolnicama, najprije u Langresu, a zatim u Parizu. Vinkovska će duhovnost ostati trajna odrednica njezina rada i poslije, kada bude vodila vlastitu družbu.

Bolnička služba tražila je od sestara neposrednu skrb za bolesnike. Ivana Antida učila je kako redovnički život povezati sa zahtjevnim svakodnevnim poslovima. Vjera i rad pripadali su istomu pozivu: sestre su molile i živjele zajedno, a zatim odlazile ljudima kojima je trebala njega. Upravo je taj način života zahvatila Francuska revolucija. Ukidanje redovničkih zajednica i pritisak na crkveni život onemogućili su joj da ostane u zajednici u kojoj je započela službu.

Revolucionarne su je prilike prisilile na povratak obitelji. U domovini je nastavila pomagati bolesnicima i poučavati djecu koliko su okolnosti dopuštale. Njezino je djelovanje bilo povezano s opasnostima kojima su bili izloženi svećenici i vjernici koji su ustrajali u crkvenom životu. Trebala je napustiti poznatu sredinu i potražiti mogućnost da nastavi posvećeni život izvan Francuske. Put ju je vodio u Švicarsku i njemačke krajeve.

U progonstvu se priključila zajednici koja je nastojala živjeti strožim kršćanskim životom. S njom je prošla teško razdoblje putovanja i oskudice. Uvidjela je da taj način života ne odgovara njezinu pozivu na služenje siromašnima. Godine 1797. napustila je zajednicu i sama krenula iz Wiesenta prema Einsiedelnu u Švicarskoj. Povratak prema domovini bio je nov početak nakon gubitka dotadašnjih oslonaca. U Landeronu je poučavala djecu i njegovala bolesnoga svećenika.

Prilike još nisu bile sigurne. Godine 1798. skrivala se u La Grangeu, a crkvene su potrebe ostajale velike. Ratovi, progoni i raspuštanje zajednica ostavili su iza sebe djecu bez redovite pouke i siromahe bez pomoći na koju su se prije mogli osloniti. Ivana Antida dobila je poticaj da u Besançonu okupi žene koje će se posvetiti takvoj službi. Iskustvo bolnice i obiteljskoga doma sada je mogla prenijeti u novu zajednicu.

Dana 11. travnja 1799. u Besançonu je započelo djelo koje se smatra osnutkom njezine družbe. S prvim suradnicama otvorila je besplatnu školu za siromašne djevojčice i počela organizirati pomoć potrebnima. U njihovu je radu mjesto imala i pučka kuhinja. To su bili skromni i neposredni odgovori na potrebe grada. Djevojčicama je trebalo omogućiti učenje, gladnima hranu, a bolesnima ljude koji će ih posjetiti i njegovati.

Zajednica je postupno dobivala ustroj i pravilo života. Ivana Antida radila je 1802. na pravilima koja su povezivala zajednički redovnički život s apostolskim služenjem. Sestre su trebale imati zajedničku duhovnu osnovu dok preuzimaju različite poslove i odlaze u nove kuće. Utemeljiteljica je pritom ostala povezana sa svetim Vinkom Paulskim i njegovim usmjerenjem prema siromašnima. Njezine su sestre pripadale novoj družbi nastaloj u Besançonu, a ne zajednici Kćeri ljubavi u koju je ona bila stupila prije revolucije.

Od rujna 1802. sestre su djelovale i među zatvorenicima u Bellevauxu. Ivana Antida brinula se za njihovu prehranu i poučavanje te organizirala rad za koji su mogli dobiti naknadu. Služba se tako širila izvan škole i bolesničke sobe. U zatvoru je trebalo odgovoriti na tjelesnu oskudicu i pružiti mogućnost korisnoga rada. Sestre su ulazile u sredinu u kojoj su ljudi bili lišeni slobode, a pomoć je uključivala više od povremenoga posjeta.

Otvarale su se nove škole i bolnice, a broj sestara rastao je. Družba je 1807. dobila naziv Sestre milosrdnice iz Besançona. Utemeljiteljica je pratila širenje zajednice i brinula se da različite službe ostanu povezane zajedničkim životom i molitvom. Euharistija je imala središnje mjesto u njezinoj duhovnosti. U radu s potrebnima sestre su trebale živjeti vjeru koju su ispovijedale u crkvi i u zajedničkoj molitvi.

Godine 1810. otvorilo se novo područje djelovanja. Ivana Antida otišla je u Savoju i Thonon, a u studenome iste godine s osam sestara stigla u Napulj. Ondje su preuzele službu u bolnici za neizlječive bolesnike. U sredini različitoj od francuskoga zavičaja trebalo je upoznati nove potrebe i organizirati rad. Uz bolničku službu otvorile su školu i ljekarnu u samostanu koji im je bio stavljen na raspolaganje. Napulj je postao važno središte družbe.

Papa Pio VII. odobrio je Pravilo zajednice 23. srpnja 1819. Zajednica je stavljena pod zaštitu svetoga Vinka Paulskoga. Papinsko odobrenje potvrdilo je njezin redovnički oblik i zajedničko poslanje, ali je otvorilo i pitanje upravljanja kućama u različitim zemljama. Između utemeljiteljice i crkvenoga vodstva u Besançonu nastao je spor oko odnosa prema odobrenim pravilima i ovlasti nad francuskim sestrama. Zajednica se podijelila. Ivana Antida ostala je odvojena od dijela sestara među kojima je njezino djelo bilo započelo.

Godine 1823. vratila se u Francusku pokušavajući postići pomirenje. Taj pokušaj nije doveo do ponovnoga jedinstva. Nije mogla nastaviti voditi sve kuće koje je osnovala, a razdvojenost od sestara ostala je jedno od najtežih iskustava njezinih posljednjih godina. Nakon neuspjela pokušaja pomirenja vratila se u Napulj. Nastavila je živjeti sa sestrama koje su slijedile papinski odobrena pravila i pratiti njihovo služenje siromašnima.

Umrla je u Napulju 24. kolovoza 1826. U njezinu su životu ostali brojni odlasci: iz obiteljskoga doma u bolnicu, iz redovničke kuće u progonstvo, iz Francuske u Italiju. U svakoj od tih sredina vraćala se konkretnim poslovima koji su činili njezino poslanje. Poučavala je, njegovala bolesnike, organizirala prehranu i okupljala suradnice. Družba se nastavila razvijati nakon njezine smrti, a dvije su se odvojene grane ponovno ujedinile 1954.

Papa Pio XI. proglasio ju je blaženom 23. svibnja 1926., a svetom 14. siječnja 1934. Sestre milosrdnice svete Ivane Antide Thouret čuvaju uspomenu na utemeljiteljicu koja je svoju vinkovsku formaciju prenijela u novo djelo. U školama, bolnicama i drugim službama potrebitima nastavile su poslanje započeto u Besançonu. Njezino je ime ostalo vezano uz zajednicu kojoj je temelj dala usred povijesnih prevrata, a rast joj pratila kroz suradnju, teškoće i podjelu.