Sveta Hildegarda iz Bingena, djevica i crkvena naučiteljica

Hildegarda iz Bingena živjela je u XII. stoljeću, ali njezin se glas nije zaustavio na zidovima samostana. Benediktinska opatica pisala je o Bogu i stvorenju, skladala za svoje sestre, savjetovala ljude koji su joj se obraćali izdaleka i opominjala moćnike. U svemu tome ostala je redovnica kojoj su molitva, Sveto pismo i liturgija bili središte dana. Svoje je iznimne darove shvaćala kao službu Crkvi, a ne kao razlog da se izdigne iznad nje.

Rođena je 1098. u plemićkoj obitelji u okolici Alzeya u Porajnju, vjerojatno u Bermersheimu. Roditelji su je kao osmogodišnju djevojčicu povjerili redovničkom odgoju. Prije dolaska u žensku zajednicu uz benediktinski samostan na Disibodenbergu za nju se brinula posvećena žena Uda; ondje je potom rasla uz Juttu od Sponheima. Jutta joj je bila učiteljica i duhovna pratiteljica, a svakodnevicu su određivali psalmi, čitanje, rad i zajednička molitva. Hildegarda je 1115. položila redovničke zavjete. Njezina naobrazba nije nalikovala sveučilišnom školovanju kasnijih teologa: izrasla je iz samostanskoga života, slušanja Pisma i učenja latinskoga jezika potrebnog za bogoslužje.

Nije bila snažna zdravlja. Bolest će je pratiti kroz život, ponekad je ograničavati upravo onda kada je trebala voditi zajednicu ili putovati. Ipak, nakon Juttine smrti 1136. sestre su je izabrale za svoju poglavaricu. U toj je službi trebala skrbiti za molitvu i stegu, ali i za hranu, prostor, odnose među sestrama te sigurnost zajednice. Benediktinsko pravilo, s njegovom mjerom i ravnotežom, postalo je okvir u kojem je njezina duhovna snaga dobila vrlo praktičan oblik.

Od djetinjstva je, kako je sama svjedočila, imala viđenja. O njima je dugo govorila oprezno; bojala se zablude i tuđega nerazumijevanja. Kada je u zrelijoj dobi osjetila poticaj da zapiše ono što vidi i čuje, nije pisala sama. Redovnik Volmar pomagao joj je kao duhovni savjetnik i pisar, a u radu je sudjelovala i sestra Richardis von Stade. Tako je nastajalo djelo Scivias, čiji latinski naslov upućuje na upoznavanje putova Gospodnjih. Hildegarda u njemu slikama tumači stvaranje, čovjekov pad, Kristovo utjelovljenje, Crkvu i dovršetak povijesti spasenja. Njezini prizori nisu zamjena za Sveto pismo: pokušaj su da njegovu poruku izrazi jezikom vlastitoga mističnog iskustva.

Hildegarda je tražila crkveno razlučivanje svojih viđenja. Obratila se Bernardu iz Clairvauxa, koji ju je ohrabrio. Na sinodi u Trieru 1147. papa Eugen III. upoznao se s dijelom njezina teksta i dopustio joj da nastavi pisati i javno govoriti. To je za redovnicu bilo važno oslobođenje od dvojbe, ali i obveza. Njezina riječ nije trebala biti privatna povlastica: morala je služiti izgradnji zajednice i ostati podložna sudu Crkve. Bolesti i oklijevanje nisu nestali, no počela je sve odlučnije zapisivati ono što je smatrala povjerenim zadatkom.

Dok je pisala, zajednica je rasla. Prostor uz muški samostan Disibodenberg više nije odgovarao potrebama sestara, a ovisnost o njemu ograničavala je njihovu samostalnost. Hildegarda je oko 1150. povela približno dvadeset redovnica u Rupertsberg blizu Bingena i ondje utemeljila novu kuću. Odluka nije bila jednostavna: preseljenje je tražilo sredstva, gradnju i ustrajnost unatoč otporu. Željela je da njezine sestre imaju prostor za vlastiti redovnički život, rad i liturgiju. Godine 1165. osnovala je drugu zajednicu u Eibingenu, na suprotnoj obali Rajne, te se brinula za obje kuće.

U Rupertsbergu je nastao velik dio njezinih spisa. Nakon Sciviasa napisala je Knjigu životnih zasluga (Liber vitae meritorum), u kojoj su kreposti i poroci prikazani kao stvarna borba u čovjekovu srcu. U Knjizi božanskih djela (Liber divinorum operum) promišljala je odnos Boga, čovjeka i svemira. Čovjek je za nju stvorenje koje prima život od Boga i odgovara za svoje postupke. Grijeh narušava sklad odnosa, a Krist otvara put obnove. Teološke slike ponekad su neobične, no njihovo je središte prepoznatljivo: Trojstvo, utjelovljenje Sina Božjega, Crkva, sakramenti i poziv na obraćenje.

Hildegarda nije zamišljala spasenje kao čovjekov pothvat oslonjen samo na vlastitu volju. U njezinim opisima kreposti čovjek se bori, ali milost Božja omogućuje mu da se mijenja. Osobito mjesto zato imaju sakramenti, ponajprije euharistija, i slika Crkve kao zajednice živih ljudi. Voljela je promatrati čovjeka kao biće na putu: pozvan je napustiti zlo i birati dobro, ali i priznati vlastitu slabost. Upravo je ona upozoravala na ponos koji se može skriti i iza učenosti i iza vjerske revnosti. U njezinim tekstovima ni svećenik ni redovnica nisu izuzeti od poziva na obraćenje.

Njezino zanimanje za prirodu proizlazilo je iz iste pažnje prema Božjemu stvorenju. Pisala je o biljkama, životinjama, ljudskom tijelu i liječenju; uz nju se vežu djela Physica i Causae et curae. U njima se isprepleću opažanja, znanja i predodžbe srednjovjekovnoga svijeta. Danas ih valja čitati kao povijesne spise, a ne kao liječničke upute. Hildegarda nije tijelo smatrala zaprekom duhovnom životu. Bolest je dobro poznavala, a u čovjekovoj tjelesnosti vidjela je dio stvorenoga života koji traži poštovanje i skrb.

U samostanu se njezina misao i pjevala. Skladala je himne, antifone i druge pjesme za liturgijski život sestara; njihovi su tekstovi okupljeni pod naslovom Symphonia harmoniae caelestium revelationum. U pjevu je nalazila način da ljudski glas odgovori Stvoritelju. Glazba nije bila ukras izvan molitve, nego njezin izraz. U djelu Ordo virtutum, drami o krepostima, duša se susreće s glasovima koji je pozivaju na dobro, dok je kušnja odvraća od njega. Sukob koji je opisivala u teološkim knjigama tako je dobio oblik razumljiv sestrama koje su ga izvodile.

Njezina stvaralačka radoznalost obuhvatila je i jezik. Sastavila je zbirku riječi koju je nazvala Lingua ignota, „nepoznati jezik”, te poseban niz slova. To nije bio novi nauk vjere ni zamjena za latinski jezik liturgije, nego jedan od tragova njezina nastojanja da za neobične slike pronađe izraz. Unatoč širini interesa, pisanje joj nikada nije bilo bijeg iz redovničkih obveza. Sestrama je trebalo osigurati zajednički ritam života i podučiti ih pjevanju, a rukopise je valjalo diktirati, pregledavati i čuvati.

Hildegarda je ostavila i velik broj pisama. Pisala je redovnicama i redovnicima, biskupima, papama, vladarima te ljudima koji su tražili savjet. Njezini odgovori nisu uvijek bili blagi. Kada je smatrala da su pastiri zanemarili svoju službu, tražila je obraćenje i vjernost evanđelju. Caru Fridriku Barbarossi prigovorila je zbog potpore protupapama u sukobu s papom Aleksandrom III. Suprotstavljala se i učenju katara, ali je istodobno upozoravala da se Crkva ne obnavlja samo vanjskim zahvatima: nužna je promjena srca i života njezinih članova.

Nije se zaustavila na pismima. Na pozive crkvenih ljudi putovala je gradovima Porajnja i propovijedala u crkvama i na trgovima, među ostalim u Mainzu, Trieru i Kölnu. Putovanja su bila naporna i za zdrava čovjeka; za nju, često bolesnu, zahtijevala su osobitu ustrajnost. Javno govoriti kao žena u XII. stoljeću bilo je neuobičajeno. Hildegarda nije nastupala kao nositeljica zaređene službe, nego kao opatica čiji je duhovni autoritet bio prepoznat i provjeravan. U njezinu glasu čuli su se i poziv kleru na odgovornost i briga za vjernike kojima je povjeren.

Njezina snaga nije značila da joj odnosi nisu zadavali bol. Posebno je bila vezana uz sestru Richardis, suradnicu u zapisivanju viđenja. Kada je Richardis postala poglavaricom druge zajednice i morala otići, Hildegarda je nastojala ishoditi njezin ostanak. Rastanak ju je pogodio, a Richardisina rana smrt produbila je gubitak. Pisma iz toga razdoblja pokazuju opaticu koja se zna boriti za ono što smatra dobrim, ali i ženu koja iskreno tuguje. Njezina svetost ne briše ljudsku privrženost niti je oslobađa svih teškoća u prosuđivanju.

Posljednja velika kušnja zahvatila je čitav Rupertsberg. U samostanu je bio pokopan čovjek koji je ranije bio izopćen. Crkvene vlasti u Mainzu tražile su uklanjanje tijela, a Hildegarda je tvrdila da se pokojnik prije smrti pomirio s Crkvom i primio sakramente. Budući da nije pristala na premještaj, zajednica je stavljena pod interdikt: redovnicama je bila uskraćena liturgijska pjesma koja je bila srce njihova dana. Opatica je u pismima branila i pokojnika i svoje sestre. Zabrana je naposljetku ukinuta, ali taj događaj pokazuje koliko su se u njezinu životu isprepletali vjernost savjesti, crkvena poslušnost i stvarna cijena sukoba.

Hildegarda je umrla 17. rujna 1179. u Rupertsbergu, okružena zajednicom koju je desetljećima vodila. Štovanje joj se širilo stoljećima, a papa Benedikt XVI. 10. svibnja 2012. proširio ga je na cijelu Crkvu, što se naziva ekvivalentnom kanonizacijom. Isti ju je papa 7. listopada te godine proglasio crkvenom naučiteljicom. Njezin se spomendan slavi 17. rujna.

U Hildegardinu životu veliko se djelo nije odvojilo od svakodnevne vjernosti. Pisala je o skladu stvorenja, a morala je riješiti gdje će njezine sestre živjeti. Pjevala je o radosti, a upoznala bolest, rastanak i šutnju nametnutu zajednici. Govorila je o Božjoj svjetlosti, no svoje je iskustvo predala razlučivanju Crkve. Njezin život svjedoči da znanje, umjetnost i hrabra riječ postaju plodni kada izrastaju iz molitve, služe bližnjima i ostaju otvoreni obraćenju.