Sveta Giuseppina Vannini

Sveta Giuseppina Vannini bila je talijanska redovnica koja je, zajedno sa svećenikom Luigijem Tezzom, utemeljila Kćeri svetoga Kamila. Njezino se poslanje oblikovalo oko skrbi za bolesnike i umiruće. Put do toga djela nije bio pravocrtan: rano je ostala bez roditelja, odrasla odvojeno od brata i sestre te zbog slaboga zdravlja morala prekinuti prvi pokušaj redovničkoga života. Ipak je nastavila tražiti način da se posveti Bogu. Njezina je ustrajnost naposljetku dobila oblik zajednice sestara koje u bolesnicima prepoznaju osobe vrijedne pažnje, nježnosti i požrtvovne ljubavi.

Rođena je 7. srpnja 1859. u Rimu i na krštenju dobila ime Giuditta. Bila je drugo od troje djece Angela Vanninija i Annunziate Papi. Otac joj je umro kada je imala četiri godine, a majka kada je imala sedam. Nakon smrti roditelja djeca su smještena na različita mjesta. Giuditta je došla u rimsko sirotište Torlonia, koje su vodile vincentinke. Brat Augusto živio je kod ujaka, dok je sestra Giulia povjerena drugoj redovničkoj zajednici. Obiteljski se život tako rano prekinuo, a njezino je odrastanje bilo povezano s odgojem i školovanjem u ustanovi koju su vodile redovnice.

U tom je okruženju sazrijevala njezina želja za posvećenim životom. U sirotištu je pohađala školu i sudjelovala u kućnim poslovima, a poslije je stekla osposobljenost za odgojiteljicu. Odlučila se okušati u redovničkom pozivu. Godine 1883. stupila je u zajednicu vincentinki te je formaciju nastavila u Sieni. Zdravstvene poteškoće dovele su do prekida toga puta. Nakon povratka u Rim i oporavka pokušala je nastaviti redovničku pripravu, no taj je pokušaj završio 1888. Završetak toga puta nije značio i konačno odreknuće od njezine želje da život posveti Bogu.

Tijekom tih godina Giuditta je upoznala i potrebu da se sama uzdržava. Za jednoga ranijeg prekida redovničke priprave bavila se vezenjem. Nakon konačnoga odlaska iz zajednice neko je vrijeme radila kao odgojiteljica u dječjem vrtiću. Iza kasnije utemeljiteljice stajalo je iskustvo osobe koja nije imala siguran položaj i čiji se životni plan više puta promijenio. Susret s bolesnima postat će njezina trajna služba tek nakon godina takve neizvjesnosti.

Važan se susret dogodio u prosincu 1891., kada je na duhovnim vježbama upoznala kamilijanca Luigija Tezzu. Tražila je savjet za svoj daljnji put. Tezza je razmišljao o osnivanju ženske zajednice posvećene njezi bolesnika prema duhu svetoga Kamila de Lellisa. Predložio joj je da sudjeluje u tom pothvatu. Giuditta je prijedlog prihvatila nakon razlučivanja. Njezina se dotadašnja potraga susrela s konkretnom potrebom: okupiti žene koje će u redovničkom životu služiti bolesnima i pratiti one kojima se život bliži kraju.

Prve tri žene započele su zajednički život 15. siječnja 1892. u rimskoj Ulici Merulana, u blizini bolnice. Na blagdan Prikazanja Gospodinova, 2. veljače, primile su ogrtač s crvenim križem. Taj se dan smatra početkom Kćeri svetoga Kamila. Redovničko su odijelo primile 19. ožujka iste godine, kada je Giuditta dobila ime Maria Giuseppina. Prve je zavjete položila 19. ožujka 1893., a doživotne 8. prosinca 1895. Postala je prva vrhovna poglavarica zajednice.

Uz uobičajene redovničke zavjete sestre su prihvatile i poseban zavjet skrbi za bolesnike, čak i uz opasnost za vlastiti život. Njime su izrazile spremnost na postojanu službu ljudima kojima je pomoć potrebna i u najtežim prilikama. Zajednicu nije trebalo samo osnovati nego i svakodnevno oblikovati. Valjalo je primati nove članice, pomagati im u redovničkoj pripravi i povezivati molitveni život sa zahtjevnom njegom bolesnika. U Giuseppininu su se poslanju zato susrele briga za sestre i briga za ljude kojima su sestre služile.

Sveti Kamilo bio je uzor takve ljubavi prema bolesnima. Giuseppina je u bolesnicima prepoznavala Krista i u skrbi za njih služila Gospodinu. Bolesnik joj je bio u središtu služenja, osoba kojoj su potrebni i tjelesna njega i ljudska blizina. Briga za umiruće zahtijevala je strpljivost i spremnost da se ostane uz čovjeka u slabosti. Njezino se redovničko predanje ostvarivalo u zajednici kojoj je takva služba bila razlogom postojanja. Iz svakodnevnoga rada sestara trebalo je biti vidljivo da bolesni i nemoćni pripadaju zajednici i da njihovo dostojanstvo ostaje cjelovito i onda kada trebaju tuđu pomoć.

U prvim godinama družba je prolazila kroz nesigurnost i poteškoće oko crkvenoga odobrenja. Godine 1900. Luigi Tezza otišao je u Peru. Giuseppina je nastavila voditi zajednicu bez njegove neposredne prisutnosti, premda su ostali povezani dopisivanjem. Na njoj je bila velika odgovornost za unutarnji život i rast družbe. Trebala je čuvati prvotno poslanje, pratiti razvoj pojedinih kuća i podupirati sestre u vjernosti redovničkom pozivu.

Njezino vodstvo obuhvaćalo je i susrete sa zajednicama izvan Rima. Družba se širila, pa je bilo potrebno povezivati sestre koje su djelovale na različitim mjestima. U tome se jasno vidi druga strana njezina poziva: utemeljiteljica je bila i odgojiteljica zajednice. Naglašavala je strpljivost, poniznost i milosrđe. Briga za bolesne tražila je osobe spremne na zajednički život, suradnju i ustrajnost. Giuseppina je nastojala sačuvati tu povezanost između redovničke priprave i svakodnevne službe, između djela tjelesnoga i duhovnoga milosrđa.

Kćeri svetoga Kamila dobile su 1909. odobrenje kao družba biskupijskoga prava. Te je godine družba imala sto dvadeset i četiri sestre u šesnaest kuća. Taj je korak bio važan za zajednicu koja je godinama rasla usred različitih teškoća. Giuseppina je doživjela crkveno priznanje djela kojemu je posvetila posljednje razdoblje života. I dalje je ostala generalna poglavarica i pratila razvoj družbe. Godine 1910. pohodila je njezine kuće u Italiji i Francuskoj, a potom se njezino zdravlje pogoršalo.

Umrla je u Rimu 23. veljače 1911. Njezini su posmrtni ostatci poslije preneseni u Grottaferratu. Djelo se nastavilo razvijati nakon njezine smrti i proširilo se u druge zemlje. Sestre su nastavile služiti bolesnicima, noseći dalje način redovničkoga života kojemu je ona dala početni oblik. Giuseppinin život pokazuje koliko se u povijesti jedne zajednice može povezati osobna krhkost s odgovornošću za druge ljude.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 16. listopada 1994., a papa Franjo svetom 13. listopada 2019. Njezin je spomendan 23. veljače. U Crkvi se časti kao redovnica i utemeljiteljica koja je svoj poziv ostvarila u službi bolesnima. Njezin je put obuhvatio gubitke i prekide, ali i strpljivo razlučivanje, zajedničku molitvu i osnivanje djela ljubavi. Sveta Giuseppina Vannini ostala je svjedokinja da se život može darivati i s vlastitim ograničenjima, kroz postojanu pažnju prema čovjeku kojemu je potrebna pomoć.