Sveta Gianna Beretta Molla

Gianna Beretta Molla bila je liječnica, supruga i majka kojoj vjera nije stajala pokraj svakodnevnoga života, nego ga je prožimala. Liječila je djecu, pomagala siromašnim obiteljima, radovala se planinama i razgovorima s mužem. Njezin se život često svodi na posljednju trudnoću i odluku da se liječi tako da se nastoji sačuvati i život djeteta. Ta je odluka izrasla iz godina studija, profesionalne odgovornosti, rada u Katoličkoj akciji i obiteljske ljubavi.

Rođena je 4. listopada 1922. u Magenti kraj Milana, kao deseto od trinaestero djece Alberta Berette i Marije De Micheli. Roditelji su pripadali Franjevačkom svjetovnom redu i djecu odgajali u vjeri. Krštena je 11. listopada u bazilici svetoga Martina. U domu s mnogo braće i sestara Gianna je upoznala i radost zajedništva i obvezu da se primijeti potreba drugoga. Obitelj je živjela u Milanu i Bergamu, a Gianna je dio školskih godina provela u Genovi. Ondje je tijekom duhovnih vježbi 1938. produbila vlastitu vjeru i uključila se u rad Katoličke akcije. Ratne su prilike obitelj vratile u Bergamo. Godine 1942., dok je završavala srednjoškolsko obrazovanje, u razmaku od nekoliko mjeseci izgubila je oba roditelja: majku u travnju, oca u rujnu. Vratila se s braćom i sestrama u Magentu te iste jeseni upisala medicinu. Taj je gubitak došao u mladosti, ali nije ugasio njezinu želju za studijem i služenjem.

Kao studentica djelovala je među djevojkama u Katoličkoj akciji. U Društvu svetoga Vinka Paulskoga posjećivala je starije i siromašne te pomagala ondje gdje se vjera morala izraziti hranom, razgovorom i vremenom. Sa sestrama je sudjelovala i u radu župe svetoga Martina u Magenti, osobito među djevojčicama u oratoriju sestara kanosijanki. Nije se povukla iz svijeta mladih niti je ozbiljnost molitve značila odricanje od radosti. Voljela je planinarenje, skijanje, glazbu, slikarstvo i druženje. U pismima i uspomenama njezina obitelj nije sačuvala sliku udaljene junakinje, nego žene koja je živo pratila rad svojih bližnjih i nalazila ljepotu u prirodi.

Studij medicine i kirurgije završila je 30. studenoga 1949. na Sveučilištu u Paviji. U srpnju sljedeće godine otvorila je ambulantu u Meseru, nedaleko od Magente; pomagala je i bratu liječniku Ferdinandu u njegovoj ordinaciji. Godine 1952. specijalizirala je pedijatriju u Milanu. U ordinaciji je primala majke s djecom, starije bolesnike i ljude koji su teško mogli platiti skrb. Za nju je medicina bila poziv koji zahtijeva znanje i stalno učenje, ali i pozornost prema bolesniku koji nije samo slučaj ili dijagnoza. Dok je gradila liječničku praksu, nastavila je pomagati u Katoličkoj akciji, osobito u radu s djevojkama.

Njezin brat Alberto bio je kapucin i liječnik misionar u Brazilu. U njegovim je pismima čitala o potrebama ljudi u Grajaúu pa je ozbiljno razmišljala o odlasku k njemu, gdje bi svojim znanjem mogla pomoći bolesnima. Zdravlje joj, prema obiteljskom svjedočanstvu, nije pogodovalo takvu putu, pa je ostala u Italiji. To nije značilo da je napustila želju za služenjem: u Meseru i okolici nastavila je susretati djecu, majke i siromašne kojima je liječnica bila potrebna. Nakon udaje živjela je u Ponte Nuovu. Ondje je od 1956. vodila savjetovalište za majke i jaslice pri ustanovi za zaštitu majčinstva i djetinjstva te dobrovoljno pružala liječničku pomoć u mjesnom vrtiću i osnovnoj školi.

U prosincu 1954., na mladoj misi svećenika Lina Garavaglie, upoznala je inženjera Pietra Mollu, zaposlenoga u tvornici šibica u Ponte Nuovu. Njihov se odnos razvijao kroz susrete i pisma u kojima su otvoreno govorili o vjeri, poslu i zajedničkoj budućnosti. Zaručili su se u travnju 1955., a vjenčali 24. rujna iste godine u bazilici svetoga Martina u Magenti. U braku su se radovali djeci i nastojali podijeliti odgovornosti dvaju zahtjevnih zanimanja. Pierluigi se rodio u studenome 1956., Mariolina u prosincu 1957., a Laura u srpnju 1959. Gianna je nastavila raditi kao liječnica. Njezino majčinstvo nije izbrisalo stručni poziv, niti je ordinacija umanjila ljubav prema domu.

U rujnu 1961., dok je očekivala još jedno dijete, liječnici su otkrili velik fibrom maternice, dobroćudni tumor koji je ipak zahtijevao operacijski zahvat. Gianna je razgovarala s liječnicima i zamolila da se tumor ukloni tako da se nastavi trudnoća, svjesna da takav put nosi rizik i za nju. Operirana je u bolnici San Gerardo u Monzi, a zatim se vratila obitelji i radu. Preostalih mjeseci trudnoće nije živjela kao netko tko je prestao brinuti o vlastitom zdravlju: bila je pod liječničkom skrbi i prihvaćala liječenje. Brinula se i hoće li se dijete roditi zdravo. Njezina odluka nije bila odbijanje medicine, nego izbor među mogućnostima koje su liječnici tada pred njom vidjeli.

Na Veliki petak 20. travnja 1962. primljena je u bolnicu zbog poroda. Kći Gianna Emanuela rođena je sljedećega dana carskim rezom. Majčino se stanje nakon poroda teško pogoršalo zbog upale potrbušnice; liječnici su je nastojali spasiti, ali je 28. travnja umrla, u dobi od trideset i devet godina. Iza nje su ostali Pietro i četvero djece. Pokopana je u Meseru, među ljudima s kojima je dijelila obiteljski i liječnički život. Pietro je poslije svjedočio o ženi koja je ozbiljnu odluku donosila s vjerom, ali nije prestala voljeti život, posao i obitelj.

Već je Pavao VI. 1973. javno spomenuo njezino svjedočanstvo. Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 24. travnja 1994., u Međunarodnoj godini obitelji, a svetom 16. svibnja 2004. Na kanonizaciji su bili njezin muž i djeca, među njima Gianna Emanuela, čiji je život željela sačuvati. Njezin se liturgijski spomendan slavi 28. travnja. Crkva u Gianni ne časti samo dramatičan završetak, nego cjelovit život: liječnicu koja je poznavala vrijednost znanja, suprugu koja je njegovala ljubav i majku koja se u teškim okolnostima slobodno darovala svojoj obitelji.