Sveta Gertruda Katarina Comensoli

Sveta Gertruda Katarina Comensoli utemeljila je bergamske sakramentinke, redovničku družbu u kojoj se euharistijsko klanjanje povezuje s odgojem i služenjem bližnjima. Do toga djela nije došla ravnim putem. Prvi joj je odlazak u samostan prekinula bolest, zatim je godinama radila u tuđim kućama, a nakon osnutka zajednice morala je napustiti njezino prvo sjedište. Kroz te promjene ostala je postojana u želji da život posveti Kristu prisutnom u Presvetom Sakramentu. Ljubav prema euharistiji dobila je u njezinu životu vidljiv oblik i u brizi za djecu i mlade radnice.

Rođena je 18. siječnja 1847. u Biennu, u dolini Val Camonica u sjevernoj Italiji. Na krštenju je dobila ime Katarina, talijanski Caterina. Njezin će redovnički život poslije biti vezan uz ime Gertruda od Presvetoga Sakramenta. U obitelji i rodnom mjestu započela je njezina vjerska izgradnja, a osobito mjesto u njoj rano je zauzela euharistija. Prema njezinu životopisu, prvoj je pričesti pristupila oko sedme godine života. Želja za blizinom Isusu postupno je postajala željom da mu pripadne cijelim životom.

Katarina je 1862. napustila obitelj kako bi u Lovereu stupila među sestre milosrdnice, u družbu koju je osnovala sveta Bartolomea Capitanio. Bio je to njezin prvi konkretni pokušaj da ostvari redovnički poziv. No teško se razboljela i morala se vratiti kući. Nije mogla nastaviti put koji je bila odabrala, premda želja za posvećenim životom nije prestala. Za mladu djevojku povratak je značio i prihvaćanje vlastite krhkosti i novu neizvjesnost o tome kako će živjeti svoj poziv.

Nakon oporavka obiteljske su je prilike odvele u kućnu službu. Najprije je radila kod Giambattiste Rote, župnika u Chiariju, koji je poslije postao biskup Lodija. Zatim je služila u obitelji Fè-Vitali. Njezin svakodnevni život tako je bio ispunjen običnim poslovima i obvezama. Nije živjela u samostanu, nego je u poslu kojim je zarađivala za život nastojala sačuvati prostor za molitvu i vjernost Bogu. Upravo će se veze nastale u tom razdoblju pokazati važnima i za budućnost njezine družbe.

Dok je radila u obitelji Fè-Vitali, Katarina se posvetila i djeci u San Gervasiju, na bergamskom području. Poučavala ih je i nastojala ih odgajati za čestit kršćanski život, ne zanemarujući obveze kućne službe. Odgojni rad stoga nije bio tek kasniji dodatak njezinoj pobožnosti. Već je tada susret s djecom otkrivao njezinu sposobnost da se zauzme za druge i da vjerski život poveže s potrebama ljudi među kojima živi. Služenje u obitelji i poučavanje djece pripadali su istim godinama strpljive priprave.

Na Božić 1876. sastavila je vlastiti životni plan. Zapisivanjem odluka nastojala je usmjeriti svakodnevicu prema onome što je prepoznavala kao Božji poziv. Njezini su duhovni zapisi sačuvali tragove te osobne priprave, u kojoj je važno mjesto davala poniznosti i ljubavi prema euharistiji. Buduća utemeljiteljica tada još nije imala vlastitu družbu ni zajamčen redovnički put. Imala je posao koji je trebalo obavljati i duhovne odluke koje je mogla živjeti u tim okolnostima. Životni plan nastao je nekoliko godina prije početka zajednice, u razdoblju kada je svoje predanje oblikovala usred običnih dužnosti.

Na Tijelovo 1878., uz dopuštenje ispovjednika, položila je trajni zavjet čistoće. Tom se osobnom odlukom predala Bogu prije nego što je mogla ostvariti trajni život u redovničkoj zajednici. Nakon smrti roditelja, kada je više nisu vezivale iste obiteljske obveze, ponovno je tražila način da ostvari želju za posvećenim životom. O svojim je namjerama razgovarala s bergamskim biskupom Pietrom Luigijem Speranzom. On ju je ohrabrio, a Katarina je nastavila razlučivati put koji još nije imao konačan oblik.

Važan korak dogodio se 1880. kada je s obitelji Fè-Vitali boravila u Rimu. Njezin životopis bilježi da je tada uspjela razgovarati s papom Lavom XIII. o zamisli redovničke ustanove posvećene euharistijskom klanjanju. Papa joj je preporučio da uz klanjanje uključi i odgoj mladih djevojaka zaposlenih u tvornicama. Taj je poticaj povezao njezinu prvotnu nakanu s određenom ljudskom potrebom. Mlade radnice trebale su odgojnu i vjersku pratnju, a Katarinino iskustvo s djecom već ju je pripremalo za služenje koje traži osobnu blizinu i odgovornost.

U Bergamu je njezin pothvat podupro biskup Gaetano Guindani, a važan suradnik postao je svećenik Franjo Spinelli. Sa svojim je pratiljama Katarina 15. prosinca 1882. započela život nove zajednice. Taj je početak obilježen euharistijskim klanjanjem i smatra se danom osnutka bergamskih sakramentinki. Dvije godine poslije, 15. prosinca 1884., primila je redovničko odijelo i ime Gertruda od Presvetoga Sakramenta. Ime je izražavalo središte njezina poziva: pripadnost Isusu u euharistiji, kojoj je željela posvetiti i osobni život i život zajednice koju je okupljala.

Klanjanje je bilo temelj novoga pothvata, a odgoj i skrb za mlade pripadali su njegovu apostolskom usmjerenju. Gertruda je nastojala da sestre budu žene molitve i ujedno spremne odgovoriti na potrebe drugih. Za takav je život trebalo izgraditi zajednicu, urediti svakodnevicu i uskladiti zajedničku molitvu sa služenjem. Njezino je ranije iskustvo kućnoga rada i poučavanja djece sada dobivalo novu širinu. Više nije bila sama u svojim nastojanjima: trebala je voditi sestre koje su s njom izabrale isti put.

Najteža je kušnja nastupila 1889. kada je financijska kriza pogodila djelo koje su Gertruda i Spinelli započeli u Bergamu. Zajednica je ostala bez sigurnosti svojega dotadašnjeg sjedišta. Po savjetu biskupa Guindanija Gertruda je sa sestrama napustila Bergamo i potražila utočište na području Lodija. U tim se okolnostima ponovno susrela s biskupom Rotom, kod kojega je nekoć radila u Chiariju. Primio je sestre i omogućio im boravak u Lavagni di Comazzo, gdje je privremeno bilo središte družbe.

Preseljenje nije značilo samo promjenu mjesta. Zajednica je morala nastaviti živjeti bez oslonca koji je do tada imala, a Gertruda je trebala sačuvati jedinstvo sestara i njihovu prvotnu nakanu. U razdoblju siromaštva i nesigurnosti klanjanje je ostalo središtem njihova života. Njezina se utemeljiteljska odgovornost pokazala upravo u održanju zajednice kroz takve prilike. Djelo je preživjelo gubitak prvoga doma i nastavilo se oblikovati uz pomoć crkvenih pastira koji su ga prihvatili.

Iz zajedničkoga početka u Bergamu razvila su se dva različita redovnička puta. Gertruda je nastavila voditi bergamske sakramentinke, dok je Spinellijevo daljnje djelovanje bilo vezano uz klanjateljice u Rivolti. Njihova se povijest u početku dodiruje, ali se Gertrudino utemeljiteljsko djelo nastavlja u družbi kojoj je euharistijsko klanjanje ostalo povezano s odgojnim poslanjem. Te su sestre s njom prošle razdoblje odlaska iz Bergama i postupnoga ponovnog učvršćenja zajednice.

Biskup Rota kanonski je ustanovio družbu dekretom od 8. rujna 1891. To je priznanje bilo važan korak nakon godina kušnje. Dana 28. ožujka 1892. Gertruda se sa sestrama vratila u Bergamo. Povratkom nije započinjala posve novo djelo, nego je nastavila ono kojemu je desetak godina prije dala početak. Zajednica je sada iza sebe imala iskustvo gubitka, prihvata u drugoj biskupiji i crkvenoga priznanja. Gertrudina je zadaća ostala čuvati temeljnu nakanu družbe i pratiti njezin rast.

Umrla je u Bergamu 18. veljače 1903. Iza nje je ostalo crkveno djelo čiji su korijeni sezali do njezine dječje euharistijske pobožnosti. Sestre su nastavile klanjanje i odgojno služenje koje im je povjerila. Godine 1926. njezini su posmrtni ostatci preneseni s bergamskoga groblja u matičnu kuću družbe, u kapelu uz crkvu klanjanja. Tako je i mjesto njezina počinka ostalo povezano sa središtem njezine duhovnosti i zajednicom za koju je živjela.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 1. listopada 1989., a papa Benedikt XVI. svetom 26. travnja 2009. Crkva je time njezin život predanja Kristu i služenja bližnjima stavila pred vjernike kao svjedočanstvo svetosti. U Gertrudinoj se baštini osobito ističe jedinstvo molitve i ljubavi koja preuzima konkretnu obvezu. Euharistijskom je Gospodinu pripadala kao bolesna djevojka, kućna pomoćnica, odgojiteljica i utemeljiteljica. Tu je pripadnost sačuvala i kada je zajednica ostala bez doma, a svojim je sestrama ostavila da iz klanjanja nastavljaju služenje ljudima.