Sveta Gema Galgani

Gema Galgani nikada nije postala redovnica, premda je za tim životom čeznula. U Lucci je, kao mlada žena narušena zdravlja i bez vlastitoga doma, živjela molitvu kakvu je poznavala iz pasionističke duhovnosti: uz raspetoga Krista, za obraćenje ljudi i u povjerenju koje nije nestalo ni u bolesti. Njezina se uspomena često veže uz viđenja i stigme. No ona je u obitelji koja ju je primila ostavila i tiše svjedočanstvo: zahvalnost, jednostavnost te spremnost da posluša one koji su je duhovno pratili.

Rođena je 12. ožujka 1878. u Camiglianu kraj Lucce. Otac Enrico bio je ljekarnik, a majka Aurelija Landi. Obitelj se ubrzo preselila u Luccu. Gema je rano upoznala gubitak: majka joj je umrla kada je bila djevojčica, zatim je izgubila brata Gina, koji se pripravljao za svećeništvo. Očeva smrt 1897. donijela je i materijalnu nesigurnost. Djeca su ostala bez oslonca na koji su navikla, a Gema je neko vrijeme boravila kod rodbine. Njezina pobožnost nije nastajala iz pošteđena života, nego usred obiteljskih rastanaka i stvarne oskudice.

Školovala se kod sestara svete Zite. Među njezinim je učiteljicama bila Elena Guerra, kasnija svetica i gorljiva promicateljica pobožnosti Duhu Svetomu. Gema je voljela učenje, no školovanje su joj prekidale bolesti. Razmišljala je o ulasku u zajednicu koju je Elena osnovala, ali je i tu mogućnost morala napustiti nakon obiteljskih gubitaka i bolesti. Posebno je njegovala ljubav prema euharistiji i Isusovoj muci. Čitajući život svetoga Gabrijela od Žalosne Gospe, mladoga pasionista, prepoznala je duhovni put koji joj je bio blizak. Htjela je slijediti Krista u redovničkoj zajednici, ali se želja nije ostvarila. Zdravstvene teškoće i druge okolnosti zatvorile su joj vrata samostana.

Bolesti su postale važan dio njezine mladosti. Dikasterij za kauze svetaca navodi upalu kostiju u slabinskom dijelu kralježnice i bolest područja iza uha; mjesecima je ležala gotovo nepokretna. Prema njezinu svjedočanstvu i svjedočanstvima bliskih osoba, nakon devetnice svetoj Margareti Mariji Alacoque 1899. nastupilo je iznenadno poboljšanje. U to se vrijeme produbljivala njezina povezanost s pasionistima, premda nije mogla primiti njihov habit. Ostala je laikinja čiji se svakodnevni život odvijao izvan samostanskih zidova.

Godine 1899. u Lucci ju je primila brojna obitelj Giannini. Matteo, i sam ljekarnik, i njegova supruga Giustina otvorili su joj dom u kojem je raslo njihovo dvanaestero djece. Gemina bliskost s njima nije izbrisala uspomenu na vlastitu obitelj, ali joj je dala mjesto pripadanja nakon smrti roditelja i raspada sigurnosti doma. Ondje su je članovi obitelji susretali za stolom, u molitvi i u običnim poslovima. Jedna od djevojčica iz te kuće, Eufemija Giannini, kasnije je ušla među pasionistkinje i uzela redovničko ime Gema Magdalena od Isusa. Ta se povezanost nastavila i nakon Gemine smrti: Eufemija je sudjelovala u nastajanju zajednice sestara koje su čuvale uspomenu na nju.

Gema je 8. lipnja 1899. opisala pojavu rana koje je povezivala s Kristovom mukom. U njezinim su zapisima i svjedočanstvima ljudi oko nje sačuvane i pripovijesti o viđenjima Krista, Marije, anđela čuvara i svetoga Gabrijela. Nisu ih svi promatrači tumačili jednako. Giovanni Volpi, pomoćni biskup u Lucci i njezin dugogodišnji ispovjednik, pristupao je tim iskustvima oprezno. Od početka 1900. pasionist Germano Ruoppolo također ju je duhovno pratio, ponajviše iz Rima, tražeći poniznost i poslušnost. Gema je na njegov poticaj pisala o vlastitom duhovnom životu. Njezina autobiografija, dnevnik i pisma ostali su dragocjen trag njezine molitve, ali i osobni zapisi mlade žene koja je govorila jezikom pobožnosti svojega vremena.

U Geminu odnosu prema Kristu središnje mjesto imala je njegova muka, ali nije tragala samo za neobičnim iskustvima. Molila je za obraćenje grešnika i željela živjeti kao dijete Crkve. Njezina je duhovna veza s pasionistima rasla kroz razgovore, dopisivanje i vodstvo oca Germana, koji je kasnije napisao njezin životopis. Upravo su ti ljudi morali razlučivati ono što im je povjeravala. Kada je Crkva poslije utvrdila njezine kreposti i proglasila je svetom, nije time donijela sud da je svaki izvještaj o nadnaravnoj pojavi u njezinu životu autentičan.

U svibnju 1902. liječnici su kod Geme prepoznali znakove tuberkuloze. Zbog bolesti se iz doma Gianninijevih preselila u obližnji stan. Obitelj ju je i dalje pratila, a njezini su se posljednji mjeseci odvijali između njege, molitve i sve veće tjelesne slabosti. Umrla je u Lucci 11. travnja 1903., na Veliku subotu, s navršenih dvadeset pet godina. Samo nekoliko mjeseci poslije, u listopadu, odobreno je osnivanje samostana pasionistkinja u Lucci, kojemu se ona nadala, ali ga nije dočekala. Život koji je tako rano završio nije joj dopustio da ostvari redovnički poziv kako ga je zamišljala, ali je u Crkvi ostavio izrazito laičko svjedočanstvo pasionističke duhovnosti.

Pio XI. proglasio ju je blaženom 14. svibnja 1933., a Pio XII. svetom 2. svibnja 1940. Njezin je spomendan 11. travnja. Pasionisti je posebno časte kao osobu koja je njihovu ljubav prema Kristovoj muci živjela u svijetu, usred obiteljske kuće, bolesti i prijateljstava. U njezinu kratkom životu raspeti Krist nije ostao samo predmet razmatranja: bio joj je blizak u nemoći, a ona je toj blizini odgovorila molitvom, povjerenjem i ljubavlju.