Sveta Gemma Galgani

Sveta Gemma Galgani, talijanska mističarka, „cvijet Lucche“, rodila se kao Gemma Umberta Maria Galgani 12. ožujka 1878. u Camiglianu, danas dijelu grada Capannorija (provincija Lucca, Toscana), kao peto od osmero djece ljekarnika Enrica Galganija i Aurelije Landi. Ubrzo nakon Gemminog rođenja obitelj je preselila u Luccu. U Lucchi je Gemma pohađala školu sestara svete Zite, a učiteljica joj je bila blažena Elena Guerra, o kojoj također pišemo u drugom današnjem prilogu (obje su umrle 11. travnja). S osam godina Gemma je ostala bez majke, a s devetnaest godina bez oca. Zapala je tada u materijalnu bijedu, a utočište joj je pružila obitelj Cecilije Giannini i ljekarnika Mattea Gianninija, kod koje je ostala do svoje prerane smrti. Krist Gospodin obdario je Gemmu posebnim darovima. U svojim ekstazama vidjela je Isusa i s njim razgovarala, a viđala je i Blaženu Djevicu Mariju, svece i svojeg anđela čuvara, koji je bio njezin tješitelj i poštar. Anđeli su Gemmi donosili pričest, a jednom ju je pričestio sam Isus. Često ju je napadao i iskušavao Zli. Vrhunac Gemmine mistike bio je doživljaj Kristove muke. Od 1899. znojila se krvavim znojem, osjećala bolove od bičevanja, trnove krune, rana na rukama, nogama i boku. Po željama i molitvama njezinog ispovjednika, sluge Božjeg Giovannija Volpija, vanjski znakovi su nestajali, ali bolovi nisu prestajali. Gemma je uz to trpjela i od neugodne i teške bolesti kralježnice. Sve te patnje velikodušno je prihvaćala i prikazivala kao žrtvu za ljudske grijehe. Njezina glavna vrlina bila je žarka ljubav prema raspetom Isusu, povezana sa željom da što više trpi. Pritom je uvijek ostala mila i bezazlena djevojka, i u razgovorima sa stanovnicima neba i s osobama koje su je okruživale u ovozemaljskom životu. Kad god je mogla, pohađala je crkvu i govorila: „Idem Isusu, pođimo svi Isusu. On je sam samcat. Jadni Isus, nitko ne misli na njega.“ Građani Lucche nazivali su je „djevojkom milosti“, a ubrzo su doznali da njezine crne rukavice i tamna odjeća kriju znakove muke Kristove. Za sobom je ostavila obilnu korespondenciju, a njezino objavljivanje pružilo je uvid u razne etape njezinih bogatih mističnih doživljaja.

Spomenimo ovom prigodom samo jedan primjer. Jednog dana Gemma je molila Gospodina za dušu nekog grešnika. Ustrajala je u svojoj molitvi i kad joj je Spasitelj nabrajao sve strašne grijehe toga čovjeka. Kad je Spasitelj tri puta odbio njezinu molbu, Gemma mu je rekla: „Onda ću moliti tvoju Majku!“ Tada joj je Gospodin odgovorio: „U tom slučaju ne mogu te odbiti!“ Jedan sat nakon tog razgovora grešnik je došao pred Gemminog ispovjednika i temeljito se ispovjedio. Gemma Galgani, „mističarka jednostavna poput djeteta i mudra poput teologa“, oboljela je od tuberkuloze i preminula na današnji dan, 11. travnja 1903, na Veliku subotu, u Lucchi. Bilo je zaista mnogo dokaza o njezinoj blaženosti i svetosti. Papa Pio XI. proglasio je Gemmu Galgani 14. svibnja 1933. blaženom, a papa Pio XII. 2. svibnja 1940. svetom. Njezine relikvije časte se u Lucchi, u svetištu podignutom u njezinu čast, pored samostana redovnica pasionistkinja. O Gemminom životu i njezinom duhovnom iskustvu napisana su i objavljena mnoga djela, od kojih se posebno ističe djelo koje je napisao njezin duhovni vođa, sluga Božji, pasionist Germano di San Stanislao (Vincenzo Ruoppolo, 1850-1909). Zazivaju je kod glavobolje i bolova u leđima, a zaštitnica je studenata, ljekarnika, farmaceuta, padobranaca, oboljelih od tuberkuloze, ljudi podvrgnutih raznoraznim napastima i djece koja su rano ostala bez roditelja.