Sveta Franciska Rimska

Sveta Franciska Rimska bila je rimska plemkinja, supruga i majka, organizatorica pomoći siromašnima, mističarka te utemeljiteljica zajednice benediktinskih oblatki. Gotovo cijeli život provela je u Rimu u jednom od najtežih razdoblja njegove povijesti. Grad su pogađali ratovi, glad, epidemije i politički sukobi povezani sa Zapadnim raskolom. Franciska je u tim okolnostima povezala obiteljske obveze, molitvu i sustavnu skrb za ljude pogođene nesrećom.

Rođena je 1384. u rimskoj četvrti Parione, u imućnoj obitelji Paola Busse de' Leoni i Iacobelle dei Roffredeschi. Krštena je u crkvi svete Agneze na Piazza Navona. Kao djevojčica željela je posvećen život, ali su je roditelji oko dvanaeste godine udali za Lorenza Ponzianija, pripadnika ugledne obitelji i zapovjednika papinskih postrojbi. Brak je bio dogovoren, ali izvori ga opisuju kao trajan i skladan. Broj njihove djece u kasnijim se životopisima razlikuje, pa je sigurnije reći da je bila majka i da je dvoje djece izgubila u epidemiji.

U novoj je obitelji upoznala šogoricu Vannozzu, koja joj je postala bliska suradnica. Zajedno su posjećivale siromašne i njegovale bolesne. Nakon smrti svekrve Franciska je preuzela upravljanje velikim kućanstvom, što joj je dalo veću mogućnost raspolaganja zalihama i organiziranja pomoći. Tijekom gladi dijelila je žito, vino, odjeću i druge potrepštine. Dio obiteljske kuće pretvorila je u prostor za njegu bolesnih, a na suradnju je poticala i druge imućne Rimljanke.

Njezino djelovanje nije bilo odvojeno od obiteljskoga života. Lorenzo je kao pristaša rimskoga pape bio uvučen u sukobe s napuljskim snagama i protivničkim političkim skupinama. Bio je ranjen i neko vrijeme prognan, a velik dio obiteljske imovine opljačkan je ili uništen. Franciska se brinula za njega nakon povratka i upravljala kućom u nesigurnim okolnostima. Vlastiti gubitci nisu je zatvorili prema potrebama drugih. U vrijeme epidemija ponovno je otvarala dom bolesnicima, pribavljala ogrjev i ljekovito bilje te okupljala pomagače.

Predaje o tim godinama govore i o pokušaju da jedan od njezinih sinova bude uzet kao talac. Pojedinosti su oblikovane hagiografskim pripovijedanjem, ali povijesna je pozadina jasna: obitelj Ponziani plaćala je visoku cijenu političke vjernosti, a Franciska je živjela pod prijetnjom gubitka doma i bližnjih. Njezina briga za grad nije stoga nastala iz sigurnosti osobe zaštićene bogatstvom. Razvijala se dok se i vlastita obitelj suočavala s bolešću, nasiljem i oskudicom.

Unutar kuće Franciska je trebala uskladiti želju za molitvom s potrebama supruga, djece, posluge i gostiju. Rani životopisi pamte kako je bez ogorčenja prekidala molitvu kada bi je obitelj zatrebala. Taj detalj dobro izražava njezino shvaćanje duhovnoga života: služenje ljudima nije bilo smetnja molitvi, nego jedan od njezinih oblika. Upravo je takav stav kasnije prenijela ženama okupljenima u bratovštini.

Rim početkom 15. stoljeća nije bio uređen i siguran grad kakvim će postati u kasnijim stoljećima. Dugotrajna odsutnost papa, raskol i borbe plemićkih obitelji ostavili su mnoge četvrti osiromašene i zapuštene. Franciskina djela valja promatrati u tom okruženju. Nije osnovala samo privatnu pobožnu skupinu, nego je ženama svojega staleža ponudila oblik trajne odgovornosti za gradsku zajednicu.

Na svetkovinu Uznesenja Marijina 15. kolovoza 1425. osnovala je bratovštinu Marijinih oblatki, povezanu s olivetskim benediktincima crkve Santa Maria Nova. Članice su živjele u svojim obiteljima, nisu bile u klauzuri i nisu polagale svečane redovničke zavjete. Mogle su stoga nastaviti obiteljske dužnosti, a istodobno njegovati zajedničku molitvu i služenje potrebitima. Taj je oblik života odgovarao Franciskinu vlastitu iskustvu udane žene koja je ozbiljno živjela duhovni poziv.

Godine 1433. u Tor de' Specchiju, blizu Kapitola, uređena je kuća za članice koje su željele živjeti zajedno. Papa Eugen IV. odobrio je zajednicu iste godine. To objašnjava dvije godine koje izvori povezuju s osnutkom: bratovština je započela 1425., a zajednički život u Tor de' Specchiju 1433. Zajednica, danas poznata kao Oblate svete Franciske Rimske, nije bila klasičan klauzurni red. Francisku zato nije precizno nazivati opaticom.

Sve do Lorenzove smrti 1436. ostala je u obiteljskom domu i njegovala ga. Tek kao udovica preselila se oblatkama u Tor de' Specchi. Članice su je izabrale za poglavaricu. Na toj je službi ostala kratko, jer je umrla u Rimu 9. ožujka 1440. Pokopana je u crkvi Santa Maria Nova, koja je poslije po njoj dobila uobičajeni naziv Santa Francesca Romana.

Franciskini suvremenici i prvi životopisci bilježili su njezina viđenja, ekstaze i osobitu svijest o prisutnosti anđela čuvara. Hagiografska predaja pripisuje joj i ozdravljenja te čudesno umnažanje kućnih zaliha. Takve pripovijesti pripadaju načinu na koji je zajednica tumačila njezin molitveni život i djelovanje. Povijesno je dobro potvrđena njezina uloga u organiziranju pomoći i osnivanju oblatki, dok pojedine čudesne pojedinosti valja čitati kao dio vjerskoga svjedočanstva izvora.

Papa Pavao V. proglasio ju je svetom 1608. Izvori se ne slažu o točnom danu kanonizacije, pa je godina najsigurniji podatak. Njezin se spomendan slavi 9. ožujka. Štuje se kao zaštitnica Rima, udovica i benediktinskih oblata. Papa Pio XI. proglasio ju je 1925. zaštitnicom vozača, oslanjajući se na predaju da joj je anđeo svjetlom pokazivao put.

Franciskina posebnost nije u napuštanju svakodnevnoga života, nego u njegovu preoblikovanju. Obiteljsku kuću, društveni položaj i mrežu poznanstava pretvorila je u sredstva pomoći. Nakon što je ispunila bračne i obiteljske obveze, pridružila se zajednici koju je sama osnovala. Tako je povezala dva oblika poziva koji se često nepravedno suprotstavljaju: odgovornost za obitelj i predano javno služenje. Njezina zajednica sačuvala je tu baštinu u samom srcu Rima.

Tor de' Specchi i danas svjedoči o izvornosti njezine zamisli. Zajednica se razvila iz suradnje žena koje nisu čekale da ratovi i glad prestanu kako bi djelovale. Franciska nije raspolagala javnom službom ni crkvenim činom, ali je povezala ljude, prostor i sredstva u pouzdanu mrežu pomoći. Zbog toga njezin život pripada i povijesti ženskoga društvenog djelovanja u Rimu, a ne samo povijesti privatne pobožnosti.