Sveta Franciska Rimska

Franciska se rodila u plemićkoj obitelji u Vječnome Gradu, Rimu, blizu glasovite Piazza Navona. Od ranoga je djetinjstva težila za Bogom i na njegov je poziv odgovarala velikodušno. U dobi od jedanaest godina rekla je ocu da želi postati redovnica, ali njezin je otac za njezin život imao druge planove. Priopćio joj je da je daje za ženu Lorenzu Ponzianiju, bogatom plemiću koji je bio zapovjednik u papinskoj vojsci. Franciska se teško mirila s očevom odlukom i svoju je tjeskobu povjerila mjesnom svećeniku. Pošto ju je saslušao, svećenik joj je rekao: „Plačeš li zato što želiš vršiti Božju volju ili zato što želiš da Bog vrši tvoju volju?“ Odmah je odgovorila da želi Božju volju, i time je stvar bila riješena. S dvanaest godina Franciska se udala.

Ubrzo nakon vjenčanja od Franciske se očekivalo da pomaže svojoj svekrvi u obiteljskim društvenim obvezama. Trebala je pomagati u pripremanju i priređivanju gozbi, sudjelovati u ispraznim razonodama i prisustvovati brojnim javnim okupljanjima. Budući da je svim srcem čeznula za životom samoće i molitve, društvena očekivanja koja su se pred nju stavljala sasvim su je iscrpila te se teško razboljela. Bolest je trajala mjesecima i dovela je, još vrlo mladu, na samrtničku postelju. Dok je ležala na umoru, imala je viđenje svetoga Aleksija, svetoga monaha koji je pobjegao od unaprijed ugovorenoga braka da bi slijedio svoj poziv. On joj je rekao da može izabrati jedno od dvoga: ozdraviti ili ne ozdraviti. Ona se prepustila Božjoj volji i istoga je časa bila iscijeljena.

Sljedećih četrdeset godina Franciska je svim srcem prigrlila svoj brak. Ljubila je svoga muža, a i on je ljubio nju. Njezina ponizna privrženost i odanost njemu bile su tako velike da se govorilo kako se tijekom tih četrdeset godina nisu nijednom posvadili. Premda ju je privlačio život molitve, Franciska je često govorila: „Udana žena mora, kada je pozvana, ostaviti svoje pobožnosti Bogu pred oltarom kako bi ga pronašla u poslovima svoga doma.“ Jedna pripovijest kazuje kako je, moleći psalme, četiri puta bila prekinuta zbog obiteljskih dužnosti prije nego što je uopće uspjela dovršiti molitvu. Kad se peti put vratila da ponovno započne, pronašla je riječi psalma ispisane zlatnim slovima kao znak da je njezina vjernost dužnostima vlastitoga poziva bila mila Bogu.

Premda je bila bogata i plemenita roda, Franciska je živjela osobno vrlo jednostavno, u tjelesnoj pokori, postu i molitvi. Uzdržavala se od mesa osim u rijetkim prilikama. Često bi biranu hranu plemstva mijenjala za hranu siromašnih prosjaka, primajući od njih obično suh i pljesniv kruh. Nosila je grubu odjeću, nikada fino platno, a često i kostrijet koja joj je nadraživala tijelo.

Franciska i njezin muž imali su troje djece, dva sina i jednu kćer. Kad je kuga pogodila grad Rim, jedan joj je sin i jedina kći umrli u ranoj dobi. Ta ju je osobna patnja potaknula da se pridruži svojoj zaovi te da započnu neformalno služenje bolesnima i siromasima. Te su žene redovito posjećivale bolnice, njegovale bolesnike dok ne bi ozdravili, dijelile hranu gladnima i bile službenice Kristova suosjećanja. Franciska je iscrpila sav svoj novac i sav svoj imetak kako bi se skrbila za one koji su trpjeli. Kad joj je novca ponestalo, počela je prositi od drugih bogatih obitelji. S vremenom su se neke pobožne plemkinje u Rimu osjetile nadahnutima pridružiti Franciski i njezinoj zaovi u tome djelu.

Godine 1413., kad je Franciska imala dvadeset i devet godina, osvajači su njezina muža prognali iz Rima, imovina mu je bila zaplijenjena, njihov dom razoren, a njihov jedini preživjeli sin zadržan kao talac. U svemu tome Franciska se spominjala Jobovih patnja i molila s njime: „Jahve dao, Jahve oduzeo! Kako se Jahvi svidjelo, tako se zbilo: blagoslovljeno ime Jahvino!“ (Job 1,21). Unutar nekoliko godina stanje se razriješilo te se njezin muž mogao vratiti u Rim i ponovno steći svoj posjed. No taj je metež naveo Francisku da razoreni obiteljski dom pretvori u bolnicu za njegu bolesnika. Jedan od onih o kojima se skrbila bio je i njezin muž, koji je tijekom progonstva mnogo propatio. Bio je slomljen više u duhu nego u tijelu, ali mu je njezina puna ljubavi odanost pomogla da ozdravi. U to se vrijeme govori da je počela imati viđenja svoga anđela čuvara, koji joj je često govorio i davao savjete. Ta su se viđenja nastavila do kraja njezina života.

Do 1425. Franciska i druge pobožne žene u Rimu marljivo su radile u skrbi za siromašne i nemoćne. Kako bi to djelo procvalo, Franciska je osnovala laičku zajednicu benediktinskih oblata za neudane žene i udovice. Žene koje su joj pristupale nisu polagale formalne redovničke zavjete niti su ulazile u klauzuru, nego su živjele zajedno, prihvaćale benediktinsku duhovnost pod vodstvom mjesnoga samostana i s ljubavlju služile siromasima i bolesnima. Premda je još bila u braku i nije mogla pristupiti oblatama, Franciska je ipak dobila pristanak svoga ljubljenog muža da ostatak njihova bračnog života provedu u uzdržavanju od bračne intimnosti. Tako su živjeli sve do Lorenzove smrti 1436.

Sljedeće godine, sada već udovica u pedeset i drugoj godini života, Franciska je bosonoga prošla gradom do samostana oblata koji je osnovala te se ničice bacila na zemlju pred oblatama moleći da je prime. Bila je primljena i ubrzo potom imenovana poglavaricom. Želja za redovničkim životom koju je osjetila još kao jedanaestogodišnja djevojčica sada se ostvarila. Tijekom sljedeće tri godine posvetila se svetome djelu svoje zajednice. Kad joj je anđeo čuvar navijestio da je njezino poslanje na zemlji dovršeno, radosno se predala smrti. Godine 1925. papa Pio XI. proglasio ju je zaštitnicom vozača automobila jer se govorilo da je njezin anđeo uvijek išao pred njom i osvjetljavao put, kao što prednja svjetla osvjetljuju put automobilu.

Sveta Franciska ljubila je i služila Bogu kao žena, majka i redovnica. Naučila je prigrliti Božju volju više nego svoju vlastitu. Njezin nesebičan život omogućio joj je da otkriva Božju volju u svakoj etapi svoga poziva i da mu služi onako kako je bila pozvana. Dok častimo ovu svetu ženu, razmatraj i ti svoj poziv te se obveži služiti Božjoj volji na način koji mu ovdje i sada daje najveću slavu.