Sveta Franceska Ksaverska Cabrini

Kad je Franceska Cabrini 1889. stigla u New York, ondje je čekala zajednica talijanskih useljenika kojoj je trebala pomoć, ali ne i pripravljen dom za nju i njezine sestre. Planovi o sirotištu bili su nejasni, a mjesni nadbiskup savjetovao joj je povratak u Italiju. Ostala je. U godinama koje su slijedile njezine su sestre otvarale škole, domove i bolnice, a useljenicima pomagale pronaći oslonac u zemlji čiji jezik i običaje često nisu poznavali. Djelo koje je započela nije bilo samo odgovor na siromaštvo: ljudima na putu trebalo je sačuvati i osjećaj da nisu zaboravljeni.

Marija Francesca Cabrini rođena je 15. srpnja 1850. u Sant’Angelu Lodigianu, u Lombardiji. Odrasla je u brojnoj katoličkoj obitelji. Odmalena je slušala pripovijesti o misionarima i željela poći među ljude kojima bi mogla naviještati Evanđelje. Poslije se školovala za učiteljicu, radila s djecom i pomagala u župi. Zdravlje joj je bilo krhko, pa je pri pokušajima stupanja u redovničku zajednicu doživjela odbijanje. Ipak, slabost tijela nije ugasila njezinu namjeru. Naučila je poučavati i organizirati rad, a upravo će joj te sposobnosti trebati na putovanjima koje tada nije mogla ni zamisliti.

Presudne godine provela je u Kući Providnosti u Codognu, ustanovi za djevojčice koja je prolazila kroz teškoće. Ondje je primila redovničko ruho i položila zavjete. Imenu je dodala Ksaverska, po svetome Franji Ksaverskom, isusovačkom misionaru kojega je osobito cijenila. Želja da pođe u misije ostala je živa, ali prvi korak nije vodio preko mora. Uz potporu biskupa Lodija Domenica Marije Gelminija, Franceska je 1880. sa sedam družica osnovala novu zajednicu u starome franjevačkom samostanu. Iz nje je nastala Družba misionarki Presvetoga Srca Isusova. Sestre su molile, poučavale, primale djecu bez sigurne skrbi i učile kako živjeti zajedno u djelatnoj službi.

Nova je družba dobila biskupijsko odobrenje 1881., a zatim se postupno širila. Franceska je putovala u Rim tražeći potporu i učvršćenje pravila. U početku je sanjala o misiji na Istoku, poput Franje Ksaverskoga. Papa Lav XIII. usmjerio ju je, međutim, prema Zapadu: među Talijane koji su u velikom broju odlazili u Ameriku. Mnogi su radili teške poslove, živjeli u skučenim četvrtima i pokušavali uzdržavati obitelji u nepoznatom društvu. Djeci su trebale škole, bolesnicima njega, a onima bez rodbine ljudi kojima se mogu obratiti. Za Francesku je ta odluka značila odustajanje od vlastite slike misionarskoga puta, ne od samoga poziva.

S nekoliko sestara doplovila je u New York 31. ožujka 1889. Početak je bio težak: smještaj i obećani uvjeti za rad nisu bili uređeni. Sestre su se oslonile na gostoprimstvo drugih redovnica, razgovarale s nadbiskupijom i tražile sredstva. Ubrzo su počele poučavati djecu, obilaziti obitelji i skrbiti za siročad. Franceska nije čekala da nastanu savršene okolnosti. Od potreba koje je susretala gradila je ustanove, a od pojedinačnih dobročinitelja mrežu pomoći. Za djecu talijanskih useljenika škola je bila put u novu zemlju; za njihove roditelje sestrinska prisutnost bila je znak da Crkva poznaje i njihove svakodnevne nevolje.

Rad se širio izvan New Yorka. Sestre su djelovale u drugim američkim gradovima, a zatim u Latinskoj Americi i Europi. Otvarale su sirotišta, škole i bolnice. U bolnicama se Franceskino zanimanje za useljenike vidjelo na poseban način: bolest u siromašnoj obitelji brzo je mogla značiti gubitak prihoda i doma. Zato nije bilo dovoljno samo osigurati postelju i liječnika; trebalo je razumjeti jezik i prilike bolesnika. Ustanove su zahtijevale novac, obrazovane suradnike i povjerenje mjesnih zajednica. Franceska je putovala, prikupljala pomoć, birala sestre za nove kuće i održavala vezu s njima pismima.

Godine 1892. u New Yorku je otvorena bolnica povezana s njezinom družbom. To nije bilo udaljavanje od prvotne brige za djecu, nego odgovor na ono što su sestre nalazile u useljeničkim četvrtima. Dijete nije moglo živjeti sigurno ako su roditelji ostajali bez liječenja, a obitelj nije mogla napredovati ako joj je bolest odnosila jedini prihod. Franceska je spajala potrebe koje se u uredskim planovima često razdvajaju: školovanje, zdravstvenu skrb i zaštitu onih koji nemaju mrežu rodbine. Ta je povezanost djela bila važna i sestrama. Nije im zadavala jedan posao koji bi vrijedio posvuda, nego ih učila gledati kakva pomoć u pojedinoj zajednici uistinu nedostaje.

Život na putu bio je naporan za ženu kojoj su još u mladosti govorili da je preslaba za redovništvo. Ocean je prelazila više puta, a njezin je rad zahvaćao vrlo udaljena mjesta. Nije sama liječila sve bolesne niti poučavala svako dijete. Njezina je snaga bila i u tome što je odgajala zajednicu koja će služiti i kada ona ode u drugi grad. Kao poglavarica morala je razlučivati gdje otvoriti novu kuću, kako sačuvati redovnički život i tko može preuzeti odgovornost. Pobožnost Presvetomu Srcu Isusovu davala je smisao takvu radu: ljubav prema Kristu trebala se očitovati u vremenu, znanju i brizi darovanima drugome čovjeku.

Njezino se djelovanje često povezuje s velikim brojem osnovanih kuća. Broj može pokazati razmjere rada, ali ne govori dovoljno o ljudima koji su kroz te ustanove prošli. Djevojčica primljena u sirotište, radnik koji je prvi put potražio liječnika i obitelj koja je trebala učiteljicu za dijete nisu bili jednaka „zadaća” u poslovnome planu. Svaka je osoba imala vlastitu priču. Sestre su zato, uz škole i bolnice, obilazile bolesne, tješile zatvorenike i pomagale ljudima kojima je prijetila društvena osamljenost. Franceska je u useljeniku prepoznala nekoga komu pripada ista pažnja kao i čovjeku koji je siguran u vlastitom domu. Ta je pažnja mnogima olakšala prvi susret s novom zemljom i pomogla im izgraditi osjećaj pripadnosti.

Umrla je u Chicagu 22. prosinca 1917. Papa Pio XI. proglasio ju je blaženom 1938., a Pio XII. svetom 1946. Isti ju je papa 1950. proglasio zaštitnicom iseljenika. Bila je prva osoba s američkim državljanstvom proglašena svetom, iako je rođena u Italiji; tu činjenicu valja razlikovati od života svetaca rođenih u Sjedinjenim Državama. U američkome liturgijskom kalendaru njezin je spomendan 13. studenoga, dok je 22. prosinca dan njezine smrti i datum pod kojim je spominju neki drugi kalendari. Život svete Franceske Ksaverske Cabrini pokazuje kako se misionarski poziv može ostvariti i ondje kamo čovjek isprva nije namjeravao poći: među ljudima koji traže dom, jezik, posao i nekoga tko će ih primiti.