Sveta Filomena

Sveta Filomena pokazuje kako snažna pobožnost može izrasti iz vrlo oskudna povijesnog traga, ali i zašto Crkva razlučuje predaju bez prijezira prema vjerničkoj ljubavi. O njezinu životu ne postoji suvremeni zapis. Pouzdana priča počinje tek 1802. otkrićem groba u Priscilinim katakombama, dok poznati životopis mlade grčke mučenice potječe iz privatnih objava više od trideset godina poslije.

U svibnju 1802. u rimskim katakombama pronađen je grob zatvoren trima glinenim pločicama. Premještanjem njihova redoslijeda natpis je pročitan kao Pax tecum Filumena, „Mir s tobom, Filomeno“. U grobu su bili ostatci mlade osobe i mala staklena posudica s tragovima tvari koja se tada tumačila kao krv. Na temelju natpisa i simbola zaključilo se da je riječ o djevici i mučenici imena Filomena.

Relikvije su 1805. prenesene u Mugnano del Cardinale u južnoj Italiji. Ondje se brzo razvilo snažno štovanje, praćeno izvještajima o uslišanjima i ozdravljenjima. Posebno je odjeknuo oporavak Pauline Jaricot 1835. Pobožnost su prihvatili i širili brojni vjernici, među njima sveti Ivan Marija Vianney, koji je Filomeninu zagovoru pripisivao milosti povezane sa svojom službom.

Godine 1833. napuljska dominikanska trećoredica Marija Luiza di Gesù iznijela je privatne objave koje je pripisala Filomeni. Iz njih potječu gotovo sve poznate pojedinosti: da je bila grčka kraljevska kći, da je kao djevojčica zavjetovala djevičanstvo, odbila cara Dioklecijana te pretrpjela bičevanje, utapanje sa sidrom, strijele i naposljetku odrubljivanje glave. Iz istoga izvora dolaze točni datumi navodnoga rođenja i smrti.

Crkvena prosudba da u tim objavama nije pronađeno ništa protivno vjeri nije isto što i potvrda da su one povijesno ili nadnaravno dokazane. Zato se životopisne pojedinosti mogu pripovijedati samo kao privatna objava i kasna predaja. One ne mogu imati istu težinu kao arheološko otkriće, a još manje kao evanđeosko ili suvremeno povijesno svjedočanstvo.

I samo je otkriće otvorilo pitanja. Istraživači su upozorili da glinene pločice možda nisu izvorno pripadale pronađenim ostatcima te da simboli i posudica nisu dovoljan dokaz mučeništva. Pojedine novije analize osporile su dio tih prigovora, ali nisu dale pouzdanu biografiju osobe iz groba. Povijesno je stoga sigurno postojanje groba, natpisa, relikvija prenesenih u Mugnano i pobožnosti koja se razvila u devetnaestom stoljeću; identitet i život pokojnice ostaju nesigurni.

Papa Grgur XVI. dopustio je 1834. štovanje Filomene, a 1837. i slavlje 11. kolovoza u biskupiji Nola, odakle se proširilo na druga mjesta. To nije bila formalna kanonizacija u današnjem smislu. Filomenino ime nije uvršteno u Rimski martirologij niti je njezino slavlje ikada pripadalo Općemu rimskom kalendaru. Godine 1961. Sveta Stolica odredila je da se njezin blagdan ukloni iz svih liturgijskih kalendara.

Ta odluka ne znači osudu privatne pobožnosti niti tvrdnju da molitve vjernika nisu mogle biti uslišane. Ona znači da Filomena danas nema službeno liturgijsko slavlje 11. kolovoza. Bratovštine, svetišta i osobna pobožnost nastavili su postojati, a u hrvatskom je prostoru osobito poznato štovanje u Molvama, započeto početkom dvadesetoga stoljeća i poslije obnovljeno.

Filomenina priča stoga ne traži polemiku, nego zrelu mjeru. Pobožnost može zahvalno čuvati ime uz koje su ljudi molili i primali nadu, dok povijest priznaje da ne zna tko je bila osoba pronađena u katakombama. Vjera se ne boji takve skromnosti: ona ne počiva na svakoj pojedinosti privatne objave, nego na Kristu, kojemu su usmjerene i molitva i crkveno razlučivanje.