Sveta Marija Faustina Kowalska

U samostanskoj kuhinji, vrtu i na vratima radila je poslove koje je malo tko izvan zajednice primjećivao. Ipak, po sestri Mariji Faustini Kowalskoj poruka o Božjem milosrđu stigla je do vjernika diljem svijeta. Nije propovijedala s javne govornice niti je napisala sustavno teološko djelo. Molila je, služila sestrama i ženama povjerenima njezinoj družbi te, na poticaj ispovjednika, zapisivala iskustva koja je razumjela kao Kristov poziv na pouzdanje. U središtu njezina života ostao je Isus koji oprašta i traži da se primljeno milosrđe pokaže drugima.

Rođena je 25. kolovoza 1905. u selu Głogowiec u središnjoj Poljskoj kao Helena, treće od desetero djece Stanisława i Marianne Kowalski. Obitelj je živjela skromno, od rada na zemlji, a vjera je oblikovala svakodnevni život kuće. Helena je u školu išla manje od tri godine. Kao djevojčica željela se posvetiti Bogu, no roditelji se nisu odmah složili s odlaskom u samostan. Da pomogne obitelji, otišla je raditi kao kućna pomoćnica u Aleksandrów Łódzki i Łódź. Radila je u tuđim domovima prije nego što je našla mjesto u redovničkoj zajednici; iskustvo služenja nije počelo s redovničkim ruhom.

Godine 1924. otišla je u Varšavu tražeći družbu koja će je primiti. Na vrata sestara Majke Božje Milosrđa stigla je bez novca potrebna za opremu, pa je još neko vrijeme radila kako bi ga pribavila. U družbu je ušla 1. kolovoza 1925. Ta je zajednica skrbila osobito za djevojke i žene koje su trebale sigurnost, odgoj i novu životnu priliku. U Krakovu je prošla postulaturu i novicijat. Pri oblačenju habita 30. travnja 1926. dobila je ime sestra Marija Faustina; prve zavjete položila je dvije godine poslije, a doživotne 1933. Njezina redovnička svakodnevica bila je poslušnost, molitva i rad, ne izdvojen život izvan zajednice.

Premještaji su je vodili kroz Varšavu, Płock, Vilnius i Krakov. Kuhala je, obrađivala vrt, radila u pekarnici i primala ljude na samostanskim vratima. Slabo školovanje nije priječilo njezinu pažljivost prema ljudima, ali je pisanje dnevnika za nju bilo teško. Prema svjedočanstvu družbe, u Płocku je 22. veljače 1931. prvi put opisala viđenje milosrdnoga Isusa i poticaj da nastane njegova slika. Taj je prizor povezivala s riječima pouzdanja u Krista. Ono što je u samostanu započelo kao njezino osobno iskustvo, postupno je dobivalo oblik pobožnosti koju su drugi mogli moliti.

U Vilnius je došla 1933., nakon doživotnih zavjeta. Ondje je upoznala svećenika Michała Sopoćka, koji joj je postao ispovjednik i duhovni voditelj. Nije jednostavno prihvatio sve što je govorila: tražio je razlučivanje i usmjeravao je da zapisuje svoja iskustva. S pomoću poglavarice Faustina je odlazila u atelijer slikara Eugeniusza Kazimirowskoga. On je 1934. naslikao prvi lik milosrdnoga Isusa prema njezinu opisu. Slika je prvi put javno izložena u Vilniusu 1935. Faustina nije bila zadovoljna koliko je slikarski prikaz mogao prenijeti ono što je nosila u srcu, ali je prihvatila da njezino iskustvo mora proći i kroz ruke drugih ljudi.

U Vilniusu je u rujnu 1935. zapisala molitvu koju danas vjernici poznaju kao krunicu Božjega milosrđa. Prema njezinu dnevniku, oblik molitve povezan je s iskustvima od 13. i 14. rujna. Isprva ju je molila sama; poglavarica nije odmah uvodila novu molitvu u cijelu družbu, nego je tražila strpljivost i crkveno odobrenje. Faustina je govorila i o potrebi da se osobito istakne druga vazmena nedjelja kao dan Božjega milosrđa. Njezini su zapisi nastajali u bilježnicama između Vilniusa i Krakova, uz redovničke dužnosti i pod nadzorom ispovjednika. Poslije su okupljeni u Dnevnik: Božje milosrđe u mojoj duši. U njima su viđenja, molitve, borbe sa sumnjama, bilješke o bolesti i jednostavni susreti s ljudima. Ustrajno se vraćala Kristu, ispovijedi, euharistiji i djelima milosrđa.

U Vilniusu je razmišljala i o novoj zajednici koja bi molila za milosrđe cijelomu svijetu. Isprva je držala da treba napustiti vlastitu družbu i osnovati kontemplativni samostan. Zamisao je postupno dobivala širi oblik: sestrama su se u naviještanju i djelima milosrđa mogli pridružiti i vjernici koji žive u svijetu. Faustina sama nije osnovala novu redovničku ustanovu. Njezina je zadaća ostala u zajednici kojoj je pripadala, dok se apostolski pokret nadahnut njezinim zapisima razvio poslije.

Godine 1936. vratila se u krakovsku kuću družbe u Łagiewnikima. Tuberkuloza joj je sve više oduzimala snagu; liječila se i u bolnici na Prądniku. U zapisu iz listopada 1937. spomenula je molitvu u tri sata poslijepodne, u spomen na Kristovu smrt. Iz toga se razvila pobožnost poznata kao Sat milosrđa: kratko zaustavljanje uz raspetoga Gospodina i molitva za cijeli svijet, osobito za grešnike. Za vrijeme bolesti nastavila je moliti za ljude koji su izgubili nadu u oproštenje i voditi bilješke koliko je mogla. Njezine posljednje zapise družba datira u lipanj 1938. Umrla je u samostanu 5. listopada iste godine, u trideset i četvrtoj godini života. Pokopana je u Krakovu, gradu koji je s vremenom postao središte hodočašća Božjemu milosrđu.

Sveti Oficij 1959. zabranio je širenje pobožnosti u oblicima vezanima uz njezina navodna viđenja. Nedostatni prijevodi i nepotpuna izvorna građa otežavali su procjenu, a postojale su i teološke zadrške. Krakovski nadbiskup Karol Wojtyła pokrenuo je 1965. istraživanje njezina života i kreposti. Nakon ponovnoga proučavanja izvornih spisa nadležna vatikanska kongregacija 1978. povukla je zabranu.

Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 1993., a svetom 30. travnja 2000. Na dan kanonizacije odredio je da se druga vazmena nedjelja u cijeloj Crkvi zove Nedjelja Božjega milosrđa. U svojoj je propovijedi njezinu poruku povezao s ranama uskrsloga Krista i s evanđeoskim pozivom da čovjek bude milosrdan prema bližnjemu. Njezin je spomendan 5. listopada. Faustinina privatna viđenja nisu nova objava uz Evanđelje; njezin život ostaje poziv da se Kristovu oproštenju pristupi s pouzdanjem, a potrebitomu čovjeku s djelatnom ljubavlju.