Sveta Fabiola Rimska

U Rimu potkraj četvrtoga stoljeća bolesnika s otvorenim ranama lako se moglo zaobići na ulici. Fabiola, žena iz bogate rimske obitelji, učinila je suprotno: otvorila je mjesto u kojemu su takvi ljudi dobivali sklonište i njegu te ih je sama posluživala. Sveti Jeronim, koji ju je poznavao, pamti kako je hranila one koji više nisu mogli jesti bez pomoći. Njezino se ime zato ne čuva samo uz priču o pokori nego uz osobe kojima je vratila blizinu drugih ljudi.

Fabiola je potjecala iz ugledne rimske obitelji; Jeronim spominje njezinu moguću vezu s rodom Fabija, ali ne potvrđuje rodoslovlje. O njezinu djetinjstvu ne znamo gotovo ništa, a ni godina rođenja nije sigurna. Odrasla je u svijetu u kojemu su podrijetlo, imetak i obiteljske veze određivali položaj čovjeka. Kršćanska se zajednica u tom gradu već bila učvrstila, ali razlike između bogatih kuća i ljudi bez oslonca ostajale su oštre. Fabiola je imala mogućnost živjeti zaštićeno unutar svojega staleža. Umjesto toga, njezin će život postupno postati vidljiv upravo na mjestima od kojih su se imućni sklanjali.

Njezin prvi brak završio je rastavom. Jeronim u pismu napisanome poslije njezine smrti ne otkriva pojedinosti o mužu, ali kaže da je zajednički život bio neizdrživ i brani Fabiolinu odluku da ga napusti. Potom se ponovno udala dok je prvi muž još bio živ. Rimsko je pravo dopuštalo rastavu i novi brak, no tadašnja crkvena stega nije prihvaćala takvu ponovnu ženidbu. Jeronim razlikuje te dvije stvari: ne osuđuje je zato što je otišla iz teškoga braka, ali otvoreno govori o njezinoj drugoj ženidbi kao o postupku zbog kojega je kasnije prihvatila pokoru. Sačuvani izvori ne daju razlog da se nasilje i teret prvoga braka prikazuju kao njezin grijeh.

Nakon smrti drugoga muža Fabiola je javno pristupila pokorničkoj zajednici. Jeronim opisuje kako je pred rimskom zajednicom, u lateranskoj bazilici, stajala u jednostavnoj pokorničkoj odjeći. Danas takav prizor može djelovati strano: pokora je u njezinu vremenu bila javna, a povratak punomu zajedništvu s Crkvom nije se odvijao kao privatni razgovor. Za osobu njezina položaja to je značilo izložiti se pogledima grada koji je poznavao njezino ime. Nije se sakrila iza ugleda obitelji niti je tražila da se na nju primijeni blaže mjerilo nego na druge vjernike.

Jeronimovo pismo nije hladan sudski zapis, nego pohvala ženi koju je poštovao. Ipak, iz njega jasno izlazi promjena smjera njezina života. Prodavala je imovinu i novac davala siromašnima. Nije se zadovoljila time da sredstva preda drugima, nego je ušla u posao koji je pratila vlastitim rukama. U Rimu je uredila prihvatilište za bolesne i siromašne. Ondje su dolazili ljudi koje je bolest izdvojila iz društva, često bez obitelji koja bi ih mogla njegovati. Jeronim opisuje njezinu njegu vrlo konkretno: nošenje nemoćnih, pranje rana, hranjenje i davanje vode umirućima. Njegov je opis retorički snažan, ali upravo zato ne dopušta da se Fabiolina ljubav svede na lijepu riječ.

Kasniji su je prikazi ponekad nazivali osnivačicom „prve javne bolnice na Zapadu”. Jeronim doista ističe novost njezina pothvata, no takvu široku povijesnu prvenstvenost nije moguće sigurno dokazati. Važnije je ono što pismo pouzdano svjedoči: bogata je Rimljanka uložila imetak u organiziranu skrb i sama njegovala ljude pred kojima su drugi uzmicali. Nije poznato da je imala liječničku izobrazbu u današnjem značenju. Njezina se uloga sigurnije opisuje kao uloga utemeljiteljice i njegovateljice. Potrebiti nisu bili tek primatelji njezina novca; bili su ljudi koje je dodirnula, hranila i primala pod krov.

Pomagala je i crkvene zajednice, monahe i djevice posvećene Bogu. Putovala je, a njezina je pomoć stizala i izvan samoga Rima. No ni široka darežljivost nije ugasila njezinu želju za učenjem. Otišla je na Istok, u krajeve povezane s biblijskom poviješću, i boravila u blizini Betlehema. Ondje je susrela Jeronima, koji je prevodio i tumačio Sveto pismo. Nije bila pasivna slušateljica. Postavljala je pitanja o Prorocima, Evanđeljima i psalmima, a jedan ju je odlomak Knjige Brojeva toliko zaokupio da je od Jeronima tražila posebno tumačenje. On sam priznaje da na sva njezina pitanja nije odmah imao odgovor.

U tom se prizoru vidi žena koja nije dopustila da joj drugi određuju granicu zanimanja. Nije poznavala Pismo zato da bi stekla glas učene osobe, nego zato što je željela razumjeti vjeru kojom živi. Jeronim je za nju već bio napisao tumačenje svećeničkoga ruha iz Staroga zavjeta; obećao joj je i tekst o putnim postajama Izraelaca u pustinji. Taj je drugi dovršio nakon njezine smrti. Fabiola je tako prisutna i u povijesti kršćanskoga proučavanja Pisma: ne kao autorica sačuvane knjige, nego kao sugovornica koja je učenoga čovjeka tjerala da pažljivije čita.

Boravak na Istoku nije potrajao. U krajevima prema kojima su se širile vijesti o hunskim prodorima nastao je strah, a kršćansku su zajednicu pogađali i unutarnji sukobi. Jeronim u pismu spominje oba razloga napetosti. Fabiola se vratila u Rim, u grad u kojemu je nekoć imala imućan dom, ali se više nije vratila prijašnjemu načinu života. Prema Jeronimovu svjedočanstvu, željela je živjeti jednostavno i dovršiti raspodjelu sredstava onima kojima su bila potrebna. Promjena se nije očitovala samo u tome što je manje posjedovala, nego i u tome što je svoje vrijeme i snagu stavila na raspolaganje drugima.

S rimskim senatorom Pamahijem, koji je nakon smrti supruge i sam velik dio života posvetio dobročinstvu, pokrenula je novi pothvat u Portu, luci na ušću Tibera. Zajedno su kupili kuću i uredili prihvatilište za putnike i potrebite. Ljudi su u luku stizali morskim putem, a neki su iz Rima odlazili na daljnje putovanje. U toj kući mogli su naći zaklon i pomoć. Jeronim izričito kaže da su Fabiola i Pamahije spojili sredstva i planove. Zato se prihvatilište ne može pripisati samo jednomu od njih. Ono je bilo plod suradnje dvoje ljudi koji su razumjeli da gostoprimstvo treba prostor, hranu i trajnu organizaciju, a ne samo dobru namjeru.

Fabiola je umrla oko 399. ili 400. godine. Jeronim je ubrzo potom Oceanu napisao pismo koje je postalo glavni izvor za njezin život. Opisuje i velik odaziv ljudi na njezinu sprovodu: Rim je znao tko mu je otvorio vrata za bolesne i putnike. Njezin se spomendan slavi 27. prosinca. Nema razloga pripisivati joj formalnu kanonizaciju u kasnijem smislu riječi; Crkva ju je počela častiti u razdoblju kada se štovanje svetaca razvijalo prije današnjih postupaka proglašenja.

Fabiolin život nije jednostavna pripovijest o imućnoj ženi koja je podijelila bogatstvo. U njemu su težak brak, javna pokora, znatiželja pred Svetim pismom i godine rada među bolesnima. Nije mogla promijeniti čitavo rimsko društvo, ali je ondje gdje je imala mogućnost otvorila mjesto za one koje je to društvo ostavljalo izvan svojih kuća. U tome je njezina svetost dobila opipljiv oblik: čovjeku kojega su drugi zaobilazili približila se toliko da mu može oprati ranu i dati vode.