Sveta Eufrozina Aleksandrijska

Sveta Eufrozina Aleksandrijska poznata je po kasnijoj monaškoj legendi o djevojci koja je, želeći posvetiti život Bogu, u muškoj odjeći ušla u samostan pod imenom Smaragd. Pripovijest povezuje njezin skriveni život s dugom tugom njezina oca Pafnucija, koji je u njoj, ne prepoznavši vlastitu kćer, pronašao utjehu. Godine njezina rođenja i smrti nisu pouzdano utvrđene.

Legenda započinje u Aleksandriji, u kući imućnoga i pobožnoga Pafnucija. On i njegova žena dugo nisu imali djece. Pomagali su siromasima, donosili darove crkvama i samostanima te molili za dijete. Pafnucije je osobito rado posjećivao jednu monašku zajednicu i njezina opata. Rođenje kćeri roditelji su primili kao uslišanje molitve i nadjenuli joj ime Eufrozina.

Majku je izgubila još kao djevojčica. Otac se brinuo za njezin odgoj i poučavao je Svetom pismu. Kad je odrasla, pristao je na njezinu udaju za mladića iz bogate obitelji. Prije svadbe poveo ju je u samostan kako bi primila opatov blagoslov. Ondje je slušala zajedničko pjevanje i čitanja te upoznala život posvećen molitvi. Opat ju je poučavao poniznosti, čistoći i ljubavi prema bližnjemu. Tijekom toga boravka u njoj je sazrela želja da i sama živi monaškim životom.

Poslije je u njihovu kuću došao monah s pozivom Pafnuciju na spomen osnivača samostana. Eufrozina ga je dočekala dok je otac bio odsutan i raspitivala se o zajedničkom životu, molitvi i postu. Povjerila mu je svoju želju, ali i strah da će je otac udati. Kad je Pafnucije otišao na samostansku svetkovinu, pozvala je drugoga monaha, kojega je sluga susreo dok je nosio svoje rukotvorine na prodaju. Nakon razgovora i molitve primila je monaški postrig.

Bojeći se da bi je otac lako pronašao u ženskom samostanu, odjenula je mušku odjeću i potajno napustila kuću. Došla je upravo onoj zajednici koju je Pafnucije posjećivao. Prikrivajući svoj identitet, pred opatom se predstavila kao Smaragd, eunuh koji je napustio službu na carskom dvoru radi monaškoga života. Predala je doneseni novac i zamolila da ostane među braćom. Opat ju je primio i povjerio vodstvu starijega monaha Agapita.

Pod njegovim je vodstvom učila poslušnost i samostanski red. Pripovijest ističe njezinu revnost u molitvi, postu i bdjenju. Budući da je pojava mladoga Smaragda uznemiravala druge monahe, opat joj je odredio zasebnu ćeliju. Agapit joj je donosio hranu i nastavio je duhovno voditi. Tako je živjela povučeno, skrivajući svoj identitet i od onih s kojima je dijelila samostanski život.

Pafnucije se u međuvremenu vratio kući i ustanovio da je kći nestala. Tražili su je ukućani i obitelj njezina zaručnika. Obilazili su grad, putove i obalu, raspitivali se među putnicima te pretraživali ženske samostane i osamljena mjesta. Kako potraga nije donijela odgovora, otac je otišao opatu i zamolio ga za molitvu. Zajednica je molila za njega, a opat ga je hrabrio da se pouzda u Boga. Pafnucije je nastavio pomagati potrebnima i dolaziti u samostan, noseći svoju neizvjesnost i žalost.

Jednom ga je opat uputio Smaragdu, čiju je duhovnu zrelost cijenio. Agapit je doveo oca pred Eufrozinu. Ona ga je odmah prepoznala i zaplakala, dok on u povučenom monahu nije prepoznao svoju kćer. Govorila mu je o nadi u Božje kraljevstvo, ljubavi, strpljivosti i ustrajnosti u dobru. Molila je za njega i tješila ga. Pafnucije se vratio opatu ohrabren, ne znajući koliko mu je blizu bila osoba za kojom je tugovao.

Nakon dugoga života u zajednici Eufrozina se teško razboljela. Pafnucije je ponovno došao u samostan i, čuvši za Smaragdovu bolest, zamolio dopuštenje da ga posjeti. Sada se bojao da će izgubiti i onoga koji mu je pružio toliko utjehe. Eufrozina ga je zamolila da ostane uz nju. Tek kad joj se približila smrt, otkrila mu je da je ona njegova izgubljena kći. Povjerila mu je brigu za svoje tijelo i zamolila ga da ispuni obećanje o darivanju imovine samostanu. Prema pripovijesti, umrla je ubrzo nakon toga otkrivanja.

Oca je vijest toliko potresla da je klonuo, a Agapit mu je pomogao doći k sebi. Kad su opat i braća doznali tko je bio Smaragd, okupili su se oko pokojnice i pokopali je među svojim monasima. Pafnucije se potom vratio kući, razdijelio dobra crkvama, samostanima i siromasima te se i sam pridružio zajednici. Zatražio je ćeliju u kojoj je živjela njegova kći. Pripovijest završava njegovim monaškim životom i pokopom uz Eufrozinu.

Njezin se spomen u dijelu katoličke predaje čuva 1. siječnja, dok je u grčkoj tradiciji vezan uz 25. rujna.