Sveta Emilija Kapadocijska

Sveta Emilija Kapadocijska živjela je u četvrtom stoljeću, u obitelji iz koje su potekli sveti Bazilije Veliki, sveti Grgur iz Nise, sveta Makrina Mlađa i sveti Petar iz Sebaste. Bila je supruga Bazilija Starijega, majka koja je osobno poučavala djecu i udovica kojoj su ostale brojne obiteljske odgovornosti. Posljednje razdoblje života provela je uz Makrinu, u zajednici žena na obiteljskom imanju u Pontu. Ondje je prihvatila jednostavnost života i dijelila svakodnevicu sa ženama koje su joj prije služile.

Datum njezina rođenja nije poznat. O njezinu se životu najviše doznaje iz Života svete Makrine, koji je napisao njezin sin Grgur iz Nise. Njegov je prikaz prožet zahvalnošću prema obitelji i divljenjem prema sestri, ali čuva i vrlo konkretne uspomene na majčin odgoj, poslove i žalost. Grgur Nazijanski u pogrebnom govoru za Bazilija Velikoga imenuje oboje roditelja te hvali njihovu gostoljubivost, darežljivost prema siromašnima i spremnost da dio imovine posvete Bogu.

Emilija je rano ostala bez roditelja. Prema Grguru iz Nise, prvotno nije željela brak, no kao mlada žena bez roditeljske zaštite bila je izložena pritisku prosaca. Za supruga je izabrala čovjeka poznata po ozbiljnosti i čestitosti života. Bazilije Stariji bio je obrazovan i cijenjen po govorničkoj vještini. U njihovu domu, povezanom s Kapadocijom i Pontom, odrastala su djeca koja će poslije služiti Crkvi kao biskupi, učitelji i predvodnici asketskoga života.

Najstarija kći Makrina dobila je ime po svojoj baki s očeve strane, Makrini Starijoj, koja je za progona svjedočila vjeru u Krista. Premda je u kući bila dojilja, Emilija je uglavnom sama njegovala i hranila kćer. Osobno je preuzela i njezino obrazovanje. Umjesto da odgoj temelji na pjesničkim pripovijestima koje je smatrala neprikladnima za dijete, odabirala je odlomke Svetoga pisma, osobito moralne pouke iz Knjige Mudrosti. Psalmi su zauzimali posebno mjesto u tom odgoju.

Grgur opisuje kako su psalmi pratili Makrinu pri ustajanju, radu u kući, blagovanju, odlasku na počinak i noćnoj molitvi. Uz učenje je stjecala i vještinu obrade vune. Takav odgoj nije odvajao čitanje i molitvu od kućnih obveza. Majka je kćeri prenosila poznavanje biblijske riječi u samoj svakodnevici, a Makrina je s vremenom postala njezina najbliža suradnica. Nakon smrti mladića za kojega je bila zaručena odlučila je ostati neudana i uz majku.

Kad je Bazilije Stariji umro, Emilija je morala skrbiti za djecu i imanje raspoređeno u više krajeva. Grgur posebno spominje porezne obveze prema upraviteljima triju područja. Njezino udovištvo zato nije odmah značilo povlačenje iz svijeta: trebalo je voditi poslove, odgajati djecu i brinuti se za njihovu budućnost. Makrina je dijelila te brige s njom. Pripremala joj je hranu vlastitim rukama i pomagala u obvezama kućanstva, a majka je i dalje bdjela nad njezinim duhovnim životom.

Emilija je uredila i udaje drugih kćeri. Kad se Bazilije vratio nakon dugoga školovanja, obitelj je ponovno bila mjesto njegova usmjeravanja prema kršćanskom životu. Grgur pripisuje Makrini snažan utjecaj na bratov prijelaz od ponosa stečenim obrazovanjem prema odricanju i radu vlastitim rukama. U istom se domu odnos majke i kćeri postupno mijenjao: Emilija, koja je Makrinu poučavala od djetinjstva, sada je prihvaćala njezino vodstvo u jednostavnijem i sabranijem načinu života.

Među Emilijinom djecom bio je Naukratije, darovit mladić koji je napustio izglede javnoga uspjeha i povukao se na osamljeno mjesto uz rijeku Iris u Pontu. S njim je živio Krizapije, jedan od slugu iz obiteljskoga doma. Naukratije je vlastitim radom pribavljao hranu siromašnim i nemoćnim starcima, a pritom je ostao pažljiv prema majci i spreman poslušati je. Grgur navodi da je tako živio pet godina i da je njegov život majci donosio radost.

Naukratijeva iznenadna smrt teško ju je pogodila. Pošao je pribaviti potrepštine starcima za koje je skrbio, a kući su donijeli njegovo i Krizapijevo mrtvo tijelo. Emilija se nalazila daleko od mjesta događaja. Kad je primila vijest, slomila se od žalosti. Makrina je tada postala majčin oslonac: ostala je uz nju, tješila je i pomagala joj da podnese gubitak. U Grgurovoj uspomeni majčina se vjera ne očituje odsutnošću boli, nego prihvaćanjem potpore kojom joj je kći pomogla ponovno se uspraviti.

Kad su djeca odrasla i kada je većina imovine bila podijeljena među njima, otvorio se prostor za drukčiji život. Makrina je potaknula majku da se odrekne dotadašnje raskoši i povlaštenoga položaja u kućanstvu. U zajednici na obiteljskom imanju majka i kći prihvaćale su nekadašnje sluškinje kao sestre. Emilija je s njima dijelila istu hranu, istu vrstu ležaja i ostale životne potrepštine. Zajedništvo se tako vidjelo u svakodnevnim uvjetima života, a ne samo u riječima.

Njihov su dan ispunjavali molitva, pjevanje hvalospjeva i rad. Grgur taj život opisuje kao nastojanje da se uklone oholost, zavist, srdžba i težnja za ugledom. Majka i kći nisu više gradile sigurnost na obilju stvari i posluživanju, nego su prihvatile uzdržljivost i skromnost. Emilija je u starijoj dobi ušla u zajedništvo u kojem je primala od drugih, jednako kao što je dotad godinama davala svojoj obitelji.

Najmlađi sin Petar rođen je u vrijeme očeve smrti, pa je odrastao ne upoznavši ga. Velik dio njegova odgoja preuzela je Makrina, poučavajući ga odmalena svetim naukama. Poslije je i on pomagao majci i sestri u njihovu načinu života. Bio je vješt u ručnim poslovima, a za velike gladi skrbio je za mnoštvo ljudi koji su dolazili u njihovo boravište tražeći hranu. Obiteljsko imanje postalo je mjesto na kojem su se susretali povučena molitva i potrebe gladnih.

Kad se Emilijin život približio kraju, uz nju su bili Makrina i Petar. Grgur pripovijeda da se u blagoslovu spomenula svakoga odsutnog djeteta, a djecu koja su sjedila uz njezin ležaj posebno je preporučila Bogu. Prije smrti zatražila je da njezino tijelo polože u grob njezina supruga. Djeca su ispunila tu želju. Umrla je oko 372. godine. Poslije je uz nju pokopana i Makrina, koja je željela da njihovo životno zajedništvo bude izraženo i zajedničkim počivalištem.

Emilijina se uspomena sačuvala uz supruga i djecu, ali i u pojedinostima njezina vlastitog života: u majčinu poučavanju Svetoga pisma, odgovornosti udovice za obitelj, boli zbog izgubljenoga sina i prihvaćanju zajedničkoga stola s nekadašnjim sluškinjama. Spomendan joj je 30. svibnja. Štuje se kao svetica iz prvih kršćanskih stoljeća, čiji je dom postao mjesto odgoja u vjeri i iz kojega je izrastao život molitve, služenja i bratskoga zajedništva.