Sveta Elizabeta Ana Seton

Sveta Elizabeta Ana Seton prošla je kroz obiteljski život, udovištvo, obraćenje i osnivanje zajednice sestara, ne prestajući biti majka petero djece. Kad je u Emmitsburgu otvorila školu za djevojčice koje nisu mogle plaćati nastavu, povezala je poučavanje s djelima milosrđa. Njezina je zajednica nastala iz stvarnih potreba djece, bolesnih i siromašnih u mladoj američkoj Crkvi. Ta prva redovnička zajednica žena osnovana u Sjedinjenim Državama ostavila je trag mnogo širi od jedne škole.

Elizabeth Ann Bayley rodila se 28. kolovoza 1774. u New Yorku. Odgajana je u episkopalnoj vjeri. Otac Richard Bayley bio je liječnik, a majka Catherine Charlton umrla je kada je Elizabeta imala tri godine. Djetinjstvo joj nije bilo lišeno gubitaka, ali je razvila ljubav prema čitanju, glazbi, prirodi i molitvi. Nije tek nakon prijelaza u Katoličku Crkvu otkrila Krista: njezina je ranija crkvena zajednica hranila vjeru koju će kasnije, nakon teška razlučivanja, živjeti u katoličkom zajedništvu.

Dana 25. siječnja 1794. udala se za trgovca Williama Mageeja Setona. Rodilo im se petero djece: Anna Maria, William, Richard, Catherine i Rebecca. Pripadali su uglednom njujorškom društvu i župi Trinity Church. Elizabeta je, zajedno sa zaovom Rebeccom Mary Seton, njegovala bolesne među rodbinom i susjedima. Godine 1797. sudjelovala je u osnivanju društva za pomoć siromašnim udovicama s malom djecom i vodila njegovu blagajnu. Taj je rad prethodio svim njezinim kasnijim katoličkim ustanovama: već je kao supruga i majka učila povezivati osobni posjet s organiziranom pomoći.

Nakon smrti Williamova oca 1798. njezin je muž preuzeo težak teret obiteljskoga trgovačkog posla i brige za mlađu braću i sestre. Elizabeta je pomagala i u kući i u poslovnim računima. Tvrtka je 1801. propala, a obitelj je izgubila imovinsku sigurnost. Istodobno je Williamovo zdravlje slabilo zbog tuberkuloze. Godine 1803. Elizabeta je s njim i najstarijom kćeri Annom Marijom otputovala u Italiju, nadajući se da će mu klima pomoći. Četvero mlađe djece ostalo je u Americi.

Po dolasku u Livorno talijanske su vlasti putnike smjestile u karantenu zbog straha od žute groznice u New Yorku. Obitelj je gotovo mjesec dana provela u hladnom lazaretu. William je izišao iscrpljen i 27. prosinca 1803. umro u Pisi; pokopan je u Livornu. Elizabeta je u dvadeset i devetoj godini ostala udovica daleko od doma. Poslovni prijatelji njezina supruga, članovi obitelji Filicchi, prihvatili su nju i kćer te im pružili gostoprimstvo i pomoć.

U njihovoj je kući susrela katoličku vjeru izbliza. Zanimali su je bogoslužje, marijanska pobožnost, povezanost Crkve s apostolskom predajom i osobito vjera u Kristovu stvarnu prisutnost u euharistiji. Nije odmah jednostavno promijenila vjersku pripadnost: u vlastitim je zapisima ostavila trag pitanja, privrženosti episkopalnoj zajednici i boli zbog mogućega razlaza s ljudima koje je voljela. Nakon povratka u New York 1804. nastavila je razgovarati sa svećenicima i prijateljima, moleći da razazna put kojim treba ići.

U Katoličku Crkvu primljena je 14. ožujka 1805. u crkvi svetoga Petra u New Yorku, a prvu je pričest primila 25. ožujka. Prijelaz je pogodio njezine obiteljske odnose i mogućnost zarade. Neki su se prijatelji udaljili, a roditelji su povlačili djecu iz njezina školskog rada. U godinama koje su slijedile pokušavala je poučavati, voditi smještaj za učenike i osigurati dom vlastitoj djeci. Nije prestala cijeniti dobro koje je primila u episkopalnoj zajednici; cijena njezine odluke bila je upravo u tomu što je morala živjeti s razdorom koji nije željela.

Sulpicijanac Louis William Dubourg upoznao ju je s mogućnošću da u Baltimoreu vodi školu za djevojčice. Uz potporu biskupa Johna Carrolla i tamošnjih svećenika prihvatila je poziv. U Maryland je stigla u lipnju 1808. i započela poučavati u Baltimoreu. Postupno su joj se pridružile druge žene koje su željele povezati zajednički život, vjeru i obrazovanje. Među prvima bila je Cecilia O’Conway iz Philadelphije. Na Blagovijest 25. ožujka 1809. Elizabeta je položila privatne godišnje zavjete čistoće i poslušnosti, a biskup Carroll nazvao ju je „Majkom Seton”. Njezina su djeca i dalje ostala dio njezine odgovornosti.

U ljeto 1809. skupina se preselila u Emmitsburg. Dobročinitelj Samuel Sutherland Cooper omogućio je zemljište za novu ustanovu. Dok kuća još nije bila spremna, svećenik John Dubois ustupio im je skroman smještaj; zatim su se nastanile u kamenoj kući u dolini svetoga Josipa. Ondje je 31. srpnja započela zajednica Sestara milosrdnica svetoga Josipa. Bio je to nov život, s pravilima, zajedničkim radom i potrebom da se za školu pronađu sredstva, prostor i učiteljice. Elizabeta je izabrana za voditeljicu sestara, a sulpicijanski su svećenici još godinama imali službu vrhovnih poglavara zajednice.

Dana 22. veljače 1810. otvorila je besplatnu školu svetoga Josipa za djevojčice iz okolice. U svibnju je počela i akademija s učenicama koje su plaćale školovanje; njihov je doprinos pomagao uzdržavati besplatnu nastavu. Škola nije bila samo mjesto kateheze nego i čitanja, pisanja te odgoja djevojčica koje bi inače imale malo prilika. U toj se kombinaciji jasno vidi Elizabetina praktična mudrost: obrazovanje za siromašne nije moglo trajati bez održiva rada cijele zajednice.

Sestre su se nadahnjivale svetim Vinkom Paulskim i svetom Lujzom de Marillac. Uz pomoć sulpicijanaca prilagodile su francuska pravila Kćeri kršćanske ljubavi američkim okolnostima. Godine 1813. Elizabeta i skupina sestara prvi su put položile zajedničke godišnje zavjete siromaštva, čistoće, poslušnosti i služenja siromasima. Sestre milosrdnice svetoga Josipa u Emmitsburgu nisu bile tek preimenovana francuska zajednica: bile su novo američko utemeljenje iz kojega su se poslije razvile različite samostalne grane. Njihovo zajedničko izvorište ostalo je vidljivo i kada su se ustanove organizacijski razdvojile.

Djelo se širilo dok je Elizabeta još bila živa. Godine 1814. poslala je sestre u Philadelphiju u sirotište svetoga Josipa. Sljedeće su godine preuzele službu uz bolesnike i kućne poslove pri Mount St. Mary’su, a 1817. otišle su u New York pomagati u katoličkom sirotištu. Rast nije uklonio svakodnevne teškoće: trebalo je školovati nove sestre, održati zajednički život i odgovoriti na potrebe djece u gradovima udaljenima od Emmitsburga. Elizabeta je čitala i prevodila spise Vinka i Lujze kako bi zajednica razumjela duh službe koju je prihvatila.

Sama je nosila i obiteljske boli. Kćeri Anna Maria i Rebecca umrle su mlade, a bolest je odnijela i mnoge sestre. Elizabeta je u Emmitsburgu pokopala osamnaest članica zajednice. I nju je postupno iscrpljivala tuberkuloza. U svemu tome nije prestala pratiti djecu ni voditi sestre. Njezina je molitva ostala oslonjena na Sveto pismo i euharistiju; psalmi koji su je tješili od mladosti pratili su je i u posljednjim godinama.

Umrla je 4. siječnja 1821. u Emmitsburgu, u dobi od četrdeset i šest godina. Papa Ivan XXIII. proglasio ju je blaženom 17. ožujka 1963., a papa Pavao VI. svetom 14. rujna 1975. Prva je osoba rođena na području Sjedinjenih Država koja je proglašena svetom. Njezin se spomendan slavi 4. siječnja, a posmrtni joj se ostatci čuvaju u nacionalnom svetištu u Emmitsburgu. Ondje je ostala uspomena na majku koja je, bez sigurnosti da će njezino djelo potrajati, sa sestrama otvorila vrata škole i doma djeci kojoj su oboje bili potrebni.