Sveta Elizabeta Ugarska

Sveta Elizabeta Ugarska bila je kraljeva kći i tirinška zemaljska grofica, ali se njezin život najjasnije pamti po bolesnicima koje je njegovala i siromasima kojima je otvorila dvorske zalihe. U samo dvadeset i četiri godine prošla je put od djevojčice odvedene na strani dvor do udovice koja je u Marburgu osnovala bolnicu. U povijesti je ostala kao žena koja je povlastice svojega položaja okrenula prema ljudima izloženima gladi, bolesti i napuštenosti.

Rodila se 1207. kao kći ugarskoga kralja Andrije II. i Gertrude Meranske. Točno mjesto rođenja nije sigurno. Prve je četiri godine provela u Ugarskoj, a zatim je, prema dogovoru kraljevskih i plemićkih obitelji, odvedena u Tiringiju. Na dvoru u Wartburgu trebala je odrastati uz Ludwiga, budućega zemaljskog grofa i svojega zaručnika. Politički savez određivao je njihovu budućnost prije nego što su mogli sami odlučivati. Ondje je učila jezike, glazbu, književnost i vještine očekivane od plemkinje; s njom su stigle i djevojke koje su joj ostale bliske kroz život.

S četrnaest godina udala se za Ludwiga IV. Imali su troje djece: Hermanna, Sofiju i Gertrudu, koja se rodila nakon očeve smrti. Unatoč političkom početku njihova odnosa, rani izvori pamte privrženost supružnika. Ludwig je podupirao Elizabetinu skrb za siromašne i nije njezine darove smatrao samo prijetnjom dvorskom ugledu. Elizabeta je ostala supruga i majka, a pritom je u svojem položaju prepoznavala obvezu prema ljudima čije potrebe nisu dopirale do dvorskoga stola.

U Tiringiju su u to doba stizala manja braća svetoga Franje. Njihovo svjedočanstvo evanđeoskoga siromaštva Elizabeti je bilo posebno blisko. Povezala se s njima, pomagala njihovu djelovanju i slušala o Franjinu obraćenju. Fratar Rüdiger bio joj je duhovni savjetnik prije Konrada iz Marburga. Elizabeta nije samo dijelila višak imovine: privlačila ju je Kristova blizina ljudima kojima je nedostajalo ono osnovno. Podupirala je bolničku skrb i za Ludwigova života te se osobno susretala s oboljelima od kojih su drugi zazirali.

Godine 1226. Tiringiju je pogodila teška glad. Ludwig je bio odsutan, a Elizabeta je preuzela odgovornost za dobra kojima je mogla raspolagati. Otvorila je žitnice i usmjerila zalihe prema gladnima. Podupirala je njegu bolesnih i pomaganje ljudima koji su se zbog oskudice našli bez zaštite. Konrad iz Marburga, koji je poslije o njoj pisao papi, spominje bolnicu podignutu blizu jednoga od njezinih dvoraca te njezine svakodnevne posjete bolesnicima. Hranila ih je i brinula se za njihove postelje. Njezina je ljubav imala ritam rada koji se ponavljao iz dana u dan.

Takva se uporaba plemićkih dobara nije svima sviđala. Dvor je bio mjesto gospodarske i političke moći, a od zemaljske grofice očekivala se raskoš koja je pokazivala položaj kuće. Elizabeta je bogatstvo gledala i očima ljudi koji su stajali pred vratima tražeći kruh. Kad je raspolagala hranom, odjećom ili novcem, činila je to kao žena koja je imala stvarnu vlast i stvarnu odgovornost. Upravo je zato njezino služenje bilo više od privatne milostinje.

Uz nju je kasnije vezana poznata priča da se kruh koji je nosila siromasima pred Ludwigom pretvorio u ruže. Taj prizor pripada kasnijoj predaji. Ruže su postale lijep znak njezine dobročinstvenosti, ali njezina stvarna žitnica, bolnica i rad uz bolesničke postelje govore dovoljno snažno i bez čudesnoga ukrasa.

Godine 1227. Ludwig se pridružio križarskom pohodu cara Fridrika II. Teško im je pao rastanak. Prije nego što je dospio u Svetu zemlju, obolio je i u rujnu umro u Otrantu. Elizabeta je ostala udovica s malom djecom. Na tirinškom je dvoru tada izbila borba za vlast i njezin položaj. Otišla je iz Wartburga; izvori se razlikuju u tome je li izravno protjerana ili je odlazak bio složeniji. Dvije su joj pratilje ostale vjerne, a djeca su povjerena na skrb drugima. Jedno je vrijeme tražila zaklon i radila ondje gdje je bila primljena.

Početkom 1228. osigurana su joj sredstva i mogućnost da se nastani u Marburgu. Nije se vratila životu koji bi na prvome mjestu čuvao znakove njezina starog položaja. Na Veliki petak te godine u kapeli manje braće u Eisenachu položila je ruke na oltar i javno se odrekla dvorske raskoši. Konrad, njezin duhovni voditelj, zapisao je da je željela predati i svu imovinu, ali ju je zaustavio kako bi od njezinih sredstava mogli živjeti siromasi. S nekoliko je žena obukla jednostavnu sivu odjeću i nastavila život molitve i služenja.

U Marburgu je dala sagraditi bolnicu posvećenu svetomu Franji. Bolnica nije bila samo dar koji je ostavila drugima da njime upravljaju. Elizabeta je s pratiljama kuhala, posluživala, čistila, njegovala bolesnike i bdjela uz umiruće. Primala je ljude koje je njihov položaj činio nepoželjnima u bogatim kućama. Konrad je zabilježio da je neke od najsiromašnijih posjedala za vlastiti stol. Njezine su pratilje dijelile rad i molitvu, tvoreći zajedništvo žena koje nije bilo zatvoreno u samostan, nego je služilo potrebama grada.

Elizabeta je živjela u blizini franjevačkoga pokorničkog pokreta. Zavjeti, siva odjeća, mala zajednica i služenje siromasima objašnjavaju zašto je franjevačka obitelj časti kao svoju zaštitnicu. Oblik formalnoga članstva u tadašnjemu Trećem redu nije moguće jednostavno preslikati iz kasnijih pravila, ali njezina je povezanost s manjom braćom i Franjinim idealom dobro posvjedočena.

Njezino udovištvo obilježila je i stroga duhovna vlast Konrada iz Marburga. Njegovo je vodstvo uključivalo odvajanje od bliskih osoba i tjelesne kazne o kojima govore rana svjedočanstva. Elizabetinu svetost ne treba pripisivati takvoj grubosti. Ona se pokazivala u slobodnoj i ustrajnoj skrbi za bolesne, u molitvi i u odluci da sredstva koja joj ostaju pripadnu onima koji bez pomoći ne mogu živjeti.

U studenome 1231. oboljela je od visoke vrućice. Umrla je u Marburgu 17. studenoga, s navršene dvadeset i četiri godine. Svjedoci koji su je poznavali govorili su o njezinu životu i skrbi za siromašne, a štovanje se brzo proširilo. Papa Grgur IX. proglasio ju je svetom 1235. Njezin se spomendan slavi 17. studenoga. U Marburgu se čuvao spomen na ženu koja je posljednje godine provela među bolesnicima, dok je njezino ime postalo trajno povezano s franjevačkom ljubavlju prema siromašnima.

Elizabeta nije zaboravila da se gladan čovjek najprije treba najesti, a bolestan dobiti njegu. Vjera ju je vodila u molitvu, ali i u spremište žita, kuhinju i bolesničku sobu. Zato su ruže iz predaje samo jedan od znakova njezina spomena; njezino najjasnije svjedočanstvo ostaju ljudi kojima je dala mjesto za stolom i ostala uz njih u bolesti.