Sveta Elizabeta Portugalska
- Životni vijek
- 1271. – 1336.
- Slavi se
- 4. srpnja
- Neobvezni spomendan
Kanonizirao ju je papa Urban VIII. 24. lipnja 1625.
Zaštitnik / zaštitnica
„Ja, Elizabeta, kći preslavnoga gospodina Pedra, milošću Božjom kralja Aragona, ovime predajem svoje tijelo kao zakonita žena gospodinu Denisu, kralju Portugala i Algarva, u njegovoj odsutnosti kao da je prisutan…“
Rainha Santa Isabel, ili sveta Elizabeta, rođena je u kraljevskoj obitelji Aragona u Španjolskoj. Bila je jedna od triju kćeri aragonskoga kralja Petra III. i kraljice Konstancije Sicilske. Elizabetina starija braća postat će uzastopni kraljevi Aragona, Alfonz III. i Jakov II. Ime je dobila po svojoj prateti, svetoj Elizabeti Ugarskoj.
Kao mlada princeza Elizabeta je uživala sve povlastice kraljevskoga odgoja, no njezin je položaj nije odvraćao od vjere. Od najranije je dobi bila duboko pobožna te je sate provodila u dvorskoj kapeli uronjena u molitvu. Već je s osam godina redovito postila, pohađala svetu misu i svakodnevno molila čitav Božanski časoslov. Za razliku od drugih djevojčica svoje dobi, nije tražila isprazne zabave, nego krepost i slavu Božju. Njezina se poniznost očitovala i u odnosu prema vlastitu kraljevskom dostojanstvu, koje je smatrala prigodom za služenje, a ne povlasticom. Stalno je pokazivala brižnu ljubav prema siromasima, bolesnima i onima koji trpe.
Godine 1279. Elizabetin otac ugovorio je njezinu ženidbu sa sedamnaestogodišnjim portugalskim kraljem Dinizom, znamenitim pjesnikom. Taj je politički brak trebao učvrstiti savez između Španjolske i Portugala. Godine 1282. dvanaestogodišnja Elizabeta udala se za kralja Diniza i postala portugalska kraljica Elizabeta. Unatoč muževoj nevjeri i nemoralnu životu, Elizabeta je pokazivala izvanrednu blagost, odnosila se prema mužu s ljubavlju i ponizno vršila svoje kraljevske dužnosti. Imali su dvoje djece: kćer Konstanciju, rođenu 1290., i godinu dana poslije sina Alfonsa, koji će naslijediti oca na portugalskom prijestolju.
Kraljica Elizabeta isticala se na kraljevskom dvoru, obilježenom kraljevim nemoralnim životom. Njezin krepostan život bio je nijemi prijekor drugima. Poruge koje je zbog toga podnosila prikazivala je Bogu u poniznosti i ljubavi. Kao kraljica nastavila je živjeti molitveno: svakodnevno je sudjelovala na svetoj misi, činila pokoru i nastavila moliti čitav Božanski časoslov. Njezina duboka ljubav prema siromasima i bolesnima ostala je postojana te je svaki dan tražila prilike da im pomogne. Elizabeta je osobno dijelila hranu i novac potrebitima na vratima palače, a unatoč kraljevoj srdžbi zbog njezine darežljivosti, nalazila je načine da svoje karitativno djelovanje potajno nastavi. Služeći se svojim kraljevskim položajem, poboljšavala je živote drugih i podizanjem samostana, crkava i bolnica.
Kraljevska je obitelj obuhvaćala i kraljevu drugu djecu, rođenu od žena koje nisu bile kraljica. Unatoč složenim obiteljskim odnosima, Elizabeta je svoju pastorku i posinke primala s ljubavlju. Njezin sin Alfons, međutim, nije bio tako pomirljiv. Osobito je negodovao zbog pažnje koju je njegov otac posvećivao izvanbračnoj djeci. Napetosti su porasle do prijetnje ratom, no prije nego što je do bitke došlo, kraljica Elizabeta je posredovala. Osobno je odjahala na mjesto sukoba, kleknula između muža i sina te ih preklinjala za mir. Uspješno ih je pomirila i tako stekla naslov „Anđelica mira“.
Godine 1325., nakon smrti kralja Diniza, kraljica Elizabeta, tada u pedeset i četvrtoj godini života, povukla se u kuću pokraj samostana klarisa. Pridružila se Franjevačkom svjetovnom redu, laičkom redu koji je utemeljio sveti Franjo. Sljedećih jedanaest godina živjela je u jednostavnosti i siromaštvu, nastavljajući svoje djelo milosrđa i primajući sve koji su tražili njezin savjet. Još je jednom preuzela ulogu mirotvorke kada je njezin sin, tada već kralj Alfons, poveo rat protiv vlastitoga zeta. Elizabeta se razboljela i umrla 4. srpnja 1336., nakon što se vratila s toga posredovanja. Nije bila pokopana pokraj svojega muža, nego u samostanu koji je sama utemeljila u Coimbri, samostanu Svete Klare. Godinama poslije pronađeno je da joj je tijelo neraspadnuto, a još su 1912. liječnici i crkveni službenici izjavili da je njezino tijelo ostalo bez znakova raspadanja, kao da samo spava.
Premda je sveta Elizabeta Portugalska rođena u kraljevskoj obitelji, susrela se s mnogim kušnjama. Ugovoreni brak, muževa nevjera, obiteljske podjele i nemoralan kraljevski dvor bili su tereti koje je nosila s dostojanstvom, mirom i snagom. Njezina vjera i kreposti, hranjene dubokom molitvom i djelima ljubavi, vodile su je kroz sve te poteškoće.
Dok častiš ovu portugalsku kraljicu, promisli o prolaznosti zemaljskih časti. Kraljice dolaze i odlaze, ali sveci žive zauvijek. Sveta Elizabeta dragovoljno je zamijenila svoju zemaljsku krunu za uzvišeniju, onu na Nebu, gdje njezino sveto dostojanstvo vječno proslavlja Boga. Slijedi njezine ponizne stope, dajući prednost svetosti pred svjetovnim častima i probicima. Teži za vječnim, a ne za prolaznim, i i ti ćeš vječno proslavljati Boga i prebivati zauvijek na Njegovu kraljevskom dvoru.
Molitva
Sveta Elizabeto, bila si kraljica na ovome svijetu, ali je to kraljevsko dostojanstvo veoma blijedjelo u usporedbi sa svetim krepostima koje si stekla. Molim te, moli za mene da nasljedujem tvoj primjer i tražim samo ono što je vječno, odbacujući prolazne zavodljivosti svijeta. Daj da iz tvoga života molitve i ljubavi učim te otkrijem mir i radost koje si ti pronašla, kako bih vječno proslavljao Boga na Nebu. Sveta Elizabeto Portugalska, moli za mene. Isuse, uzdam se u tebe.