Sveta Elizabeta, majka Preteče

Sveta Elizabeta, majka Ivana Krstitelja, u Lukinu Evanđelju prepoznaje Božje djelovanje prije nego što vidi njegov puni ishod. U vlastitoj neočekivanoj trudnoći prima milost, a u Marijinu dolasku razaznaje prisutnost Gospodina. Njezina veličina nije samo u tome što je rodila Preteču, nego i u riječi vjere kojom blagoslivlja drugu ženu i potvrđuje Božje obećanje.

Evanđelist Luka predstavlja Elizabetu kao ženu svećenika Zaharije i potomkinju Aronove loze. Oboje naziva pravednima pred Bogom. Nisu imali djece, a već su bili poodmakle dobi. Nigdje se ne kaže da je Zaharija bio veliki svećenik: služio je kao svećenik iz Abijina razreda kada mu se u Hramu ukazao anđeo i navijestio rođenje sina.

Zaharija je tražio znak jer nije mogao povjerovati da će on i Elizabeta u starosti dobiti dijete. Zbog toga je zanijemio do ispunjenja obećanja. Elizabeta je začela i prvih se pet mjeseci držala po strani. Luka prenosi njezinu zahvalnost: Gospodin joj je iskazao milost i uklonio sramotu koju je tadašnje društvo povezivalo s neplodnošću. Evanđelje time ne svodi njezinu vrijednost na majčinstvo, nego pokazuje kako Bog vidi poniženje koje su joj nanosili tuđi sudovi.

U šestome mjesecu Elizabetine trudnoće anđeo Gabrijel navijestio je Mariji Isusovo rođenje i kao znak spomenuo njezinu srodnicu Elizabetu. Marija je pohitala u judejsko gorje i ušla u Zaharijinu kuću. Predaja taj grad povezuje s Ain Karimom kraj Jeruzalema.

Kada je začula Marijin pozdrav, dijete je zaigralo u Elizabetinoj utrobi, a ona se ispunila Duhom Svetim. Blagoslovila je Mariju i plod njezine utrobe te je nazvala majkom svojega Gospodina. Potom je pohvalila Marijinu vjeru: blažena je ona koja je povjerovala da će se ispuniti što joj je Gospodin rekao. Elizabetina riječ priprema prostor za Marijin hvalospjev. Ona ne zadržava pozornost na vlastitom čudesnom začeću, nego prepoznaje veće otajstvo koje joj dolazi ususret.

Marija je ostala kod nje oko tri mjeseca. Evanđelje ne opisuje njihove svakodnevne razgovore ni točne oblike pomoći, pa ih ne treba nadopunjavati zamišljenim prizorima. Dovoljno govori sama blizina dviju trudnih žena koje različitim putovima sudjeluju u ispunjenju Božjega obećanja Izraelu.

Kada je Elizabeta rodila, susjedi i rodbina radovali su se s njom. Osmoga dana, pri obrezanju djeteta, htjeli su ga nazvati po ocu. Elizabeta je odlučno rekla da će se zvati Ivan. Zaharija je to potvrdio napisavši isto ime, nakon čega mu se vratio govor. Elizabeta tako i u posljednjem evanđeoskom prizoru ostaje žena koja prihvaća ime zadano Božjim obećanjem, premda se ono ne uklapa u obiteljski običaj.

Kasnija predaja govori da se tijekom pokolja betlehemske djece s Ivanom sklonila u špilju koju je čudesno zatvorio kamen. Luka ni druga Evanđelja ne donose taj događaj, pa ga se ne može smatrati potvrđenim dijelom njezina života. Ne zna se ni kada je umrla; tvrdnja da je to bilo početkom 1. stoljeća ostaje tek široka približnost.

Njezin je spomendan 23. rujna. Elizabeta se u drugom crkvenom zapisu časti zajedno sa Zaharijom, no njezin pojedinačni lik zaslužuje vlastitu pozornost. Ona je majka Preteče, ali i učenica vjere koja sluša, razaznaje i izgovara blagoslov. U susretu s Marijom pokazuje da primljena milost ne zatvara čovjeka u vlastitu priču, nego mu otvara oči za Božje djelovanje u drugome.