Sveta Elizabeta iz Schönaua

Sveta Elizabeta iz Schönaua nije ostala zapamćena samo po viđenjima, nego po tome što je mistično iskustvo povezivala s redovničkom stegom i pozivom na obnovu Crkve. Njezini spisi traže razborito čitanje jer su nastajali uz snažan urednički utjecaj njezina brata i sadrže i povijesno nepouzdane predaje.

Rođena je 1129. u Bonnu. Kao dvanaestogodišnjakinja došla je benediktinkama u Schönau na Rajni, a 1147. položila je redovničke zavjete. Godine 1157. postala je magistra, odnosno poglavarica ženske zajednice. Živjela je strogo, često pobolijevala i nosila odgovornost za samostan u kojem je svakodnevna vjernost pravilu bila jednako važna kao izvanredna iskustva.

Od 1152. doživljavala je ekstaze i viđenja. Na poticaj brata Egberta, opata muške zajednice u Schönauu i njezina duhovnog savjetnika, iskustva su zapisivana i uređivana. Tako su nastale tri knjige viđenja, Knjiga Božjih putova i pisma crkvenim osobama. U njima Elizabeta poziva na pokoru i ćudorednu obnovu, a govori i o Mariji, svecima i prilikama svoga vremena.

Privatna viđenja ne pripadaju pologu vjere i ne nose istu sigurnost kao Sveto pismo i crkveni nauk. To je osobito važno za njezin spis o svetoj Uršuli i navodnih jedanaest tisuća djevica: taj je tekst pridonio širenju legende, ali nije povijesno pouzdan. I u drugim se odlomcima prepoznaje Egbertov teološki i politički utjecaj. Razlučivanje tih slojeva ne umanjuje Elizabetinu svetost, nego poštuje ljudski način na koji su njezini spisi nastali.

Umrla je u Schönauu 18. lipnja 1164., u trideset i petoj godini. Štovanje joj se razvilo već za života i nastavilo nakon smrti, a 1584. upisana je u Rimski martirologij. Tijekom Tridesetogodišnjega rata grob joj je oskvrnut, dok je dio relikvija sačuvan u Schönauu.

Elizabetin spomendan 18. lipnja podsjeća da mistika u Crkvi traži poniznost i provjeru. Njezina čežnja za obnovom ostaje plodna kada se čita zajedno s redovničkom vjernošću, a ne kao zbirka tvrdnji koje bi bile izuzete od povijesnoga i teološkoga razlučivanja.