Sveta Elizabeta Hesselblad

Sveta Elizabeta Hesselblad bila je Šveđanka koja je put od luteranskoga obiteljskog doma do katoličkoga redovništva prošla služeći bolesnicima. U Rimu je obnovila jednu granu brigitinskoga reda, a molitvu za jedinstvo kršćana povezala s gostoljubivošću i djelima milosrđa. Tijekom Drugoga svjetskog rata njezina je zajednica pružala utočište progonjenim Židovima. U njezinu su se životu susreli skandinavska kršćanska baština, iskustvo iseljenice i bolničarke te dugogodišnji rad na izgradnji redovničke zajednice.

Rođena je 4. lipnja 1870. u Fåglaviku u Švedskoj. Puno joj je ime bilo Maria Elizabeth Hesselblad, a u hrvatskoj se uporabi naziva Elizabetom. Bila je peto od trinaestero djece Augusta Roberta Hesselblada i Cajse Petersdotter Dag. Roditelji su pripadali luteranskoj Švedskoj Crkvi, u kojoj je i ona krštena. Odrastala je u brojnoj obitelji kojoj je trebalo pomoći radom. Kao mlada djevojka počela je zarađivati, a 1888. otišla je u Sjedinjene Američke Države.

U New Yorku se školovala za medicinsku sestru u bolnici Roosevelt. Radila je u bolnici i njegovala bolesnike u njihovim domovima. Takva ju je služba dovodila među siromašne i teško bolesne ljude te u dodir s njihovim obiteljima. Među onima za koje se brinula bilo je mnogo katolika. Njihov je vjerski život pobudio njezino zanimanje za Katoličku Crkvu. Odluka o pristupanju toj Crkvi sazrijevala je tijekom godina rada, molitve i osobnoga proučavanja.

Godine 1896. napustila je bolnički rad i posvetila se privatnoj njezi. Među ostalim je bila njegovateljica i družbenica djevojaka iz katoličke obitelji Cisneros. U tom razdoblju nije napustila zanimanje za pitanja vjere. Na njezinu je putu važnu ulogu imao isusovac Johann Georg Hagen, koji je postao njezin duhovnik. Nakon razgovora i priprave primio ju je 15. kolovoza 1902. u Katoličku Crkvu u Washingtonu. Dva dana poslije prvi je put primila svetu pričest.

Elizabetin prijelaz u Katoličku Crkvu otvorio je novu etapu njezina života. Hodočastila je u Rim, gdje je primila sakrament potvrde. Ondje je posjetila kuću svete Brigite Švedske. Brigita, srednjovjekovna švedska svetica i utemeljiteljica reda Presvetoga Spasitelja, dio je života provela upravo u Rimu. Susret s njezinom baštinom Elizabeti je pružio poveznicu između rodne Švedske i Crkve kojoj je pristupila. S vremenom je toj kući posvetila velik dio svojega rada.

Nakon kratkoga povratka u New York ponovno je došla u Rim. Dana 25. ožujka 1904. primile su je karmelićanke koje su tada boravile u kući svete Brigite. Bila je slaba zdravlja, pa njezin ostanak ondje isprva nije bio siguran. Teško je oboljela i primila bolesničko pomazanje. Oporavak je bio spor. Unatoč zdravstvenim teškoćama nastavila je tražiti način da se posveti Bogu u redovničkom životu.

Obratila se Svetoj Stolici s molbom da smije živjeti prema pravilu svete Brigite. Papa Pio X. dao joj je 1906. posebno dopuštenje. Obukla je brigitinski habit s prepoznatljivim velom i simboličnom krunom te se zavjetovala. Time je započela njezina osobna povezanost s redom koji je nekoć imao snažnu prisutnost u Švedskoj, ali je nakon reformacije ondje gotovo nestao.

Elizabeta je željela ponovno uspostaviti brigitinski život u kući svete Brigite i približiti tu baštinu Skandinaviji. Pokušala je pridobiti sestre iz postojećih samostana, ali nije pronašla suradnice za zamišljenu zajednicu. Postupno je oblikovala način života koji je uz molitvu uključivao djelatno služenje i gostoprimstvo. U njemu je mogla primijeniti i iskustvo stečeno u njezi bolesnika. Njezina se redovnička zamisao razvijala kroz praktičan rad, traženje suradnica i postupno crkveno razlučivanje.

Dana 8. rujna 1911. započela je nova brigitinska zajednica, kojoj su se pridružile prve suradnice iz Engleske. U njezinu je središtu bila molitva, osobito za jedinstvo kršćana, te otvorenost prema gostima i ljudima kojima je trebala pomoć. Elizabeta je zadržala posebnu povezanost sa skandinavskim zemljama. Željela je da se ondje ponovno upozna katolička vjera i da duhovna baština svete Brigite postane živa prisutnost.

U Švedsku se vratila 1923. i osnovala zajednicu u Djursholmu. Ondje je nastavila služiti siromašnim bolesnicima. Nove su se zajednice razvijale i izvan Švedske. Godine 1931. sestre su dobile kuću svete Brigite u Rimu, a iste je godine osnovana zajednica u Engleskoj. Sestre su 1935. došle i u Vadstenu, povijesno središte brigitinskoga reda. Povratak u Švedsku tako je obuhvatio i mjesto osobito povezano s njegovim početcima. Godine 1937. redovnički se život proširio u Indiju. Zajednica je dobila kanonsko odobrenje 1940. godine.

Širenje zajednice tražilo je od Elizabete mnogo organizacijskoga rada. Trebalo je pronaći kuće, odgajati nove sestre i uskladiti zajedničku molitvu s obvezama gostoprimstva i služenja. Njezino ranije zanimanje nije ostalo odvojeno od redovničkoga poziva: briga za čovjeka u potrebi i dalje je bila jedno od prepoznatljivih obilježja njezina djelovanja. Molitva za kršćansko jedinstvo dobivala je konkretan izraz u primanju ljudi različita podrijetla.

Tijekom Drugoga svjetskog rata Elizabeta i sestre pružale su u Rimu pomoć ljudima pogođenima ratom i rasnim progonima. Primale su mnoge progonjene Židove kojima je prijetilo uhićenje i deportacija. Brigitinske su kuće služile i za podjelu hrane i odjeće potrebitima. Utočište, prehrana i skrb za svakodnevne potrebe bili su konkretan izraz njihova milosrđa u ratnim okolnostima. Za pomoć progonjenim Židovima Yad Vashem joj je 2004. posmrtno dodijelio priznanje Pravednice među narodima.

Njezino se zauzimanje za ljude nastavilo i nakon rata. Djelovala je u vremenu kada su obiteljima trebale materijalna pomoć i obnova međusobnoga povjerenja. U redovničkoj zajednici koju je vodila susretale su se sestre iz različitih zemalja. Takav je život zahtijevao strpljivost i svakodnevnu suradnju. Elizabeta je ustrajala u svojem poslanju premda ju je bolest pratila dugi niz godina.

Umrla je u Rimu 24. travnja 1957., nakon što je primila sakramente. Iza nje je ostala zajednica koja je baštinu svete Brigite prenijela u nove zemlje i povezala je s potrebama suvremenoga svijeta. Njezina je životna priča sačuvala jasnu poveznicu između rada medicinske sestre i redovničkoga služenja: u oba je razdoblja susretala ljude u njihovoj ranjivosti i pružala im konkretnu pomoć.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 9. travnja 2000., a papa Franjo svetom 5. lipnja 2016. na Trgu svetoga Petra u Rimu. Spomendan svete Elizabete Hesselblad slavi se 4. lipnja. Njezina zajednica nastavlja službu molitve i gostoprimstva, a njezino je ime ostalo povezano s obnovom brigitinskoga života i zaštitom progonjenih u ratnom Rimu.