Sveta Elena Guerra

U Lucci je krajem 19. stoljeća djevojačka škola postala mjesto na kojemu se učilo mnogo više od čitanja i pisanja. Elena Guerra željela je da djevojke steknu znanje, oslonac za život i slobodu da svoju vjeru žive odgovorno. Istodobno je ustrajno podsjećala kršćane na Duha Svetoga, čiju je prisutnost prepoznavala u molitvi, djelima ljubavi i životu Crkve. Iz te su dvije brige — za konkretne mlade ljude i za duhovni život vjernika — izrasli njezina družba i djelo koje ju je nadživjelo.

Elena je rođena 23. lipnja 1835. u Lucci, gradu u talijanskoj Toskani. Odrasla je u imućnoj obitelji koja joj je omogućila obrazovanje, no njezin put nije bio unaprijed određen udobnošću doma. Još kao djevojčica primila je potvrdu, nedugo prije osmoga rođendana. U kasnijem se životu često vraćala toj sakramentalnoj povezanosti s Duhom Svetim. Privlačili su je molitva i euharistija, ali pobožnost nije shvaćala kao razlog da se udalji od potreba ljudi oko sebe.

Kada je Luccu pogodila kolera, pridružila se ženama koje su pomagale bolesnicima i siromašnima. Posjećivale su ih u njihovim domovima, ondje gdje se bolest susretala s oskudicom i strahom. Elena je to činila uz znanje obitelji, unatoč opasnosti zaraze. Takvo iskustvo nije bilo usputna epizoda prije „pravoga” redovničkog života. Naučilo ju je da se kršćanska vjera provjerava i u spremnosti da se priđe onome tko je ostao sam. Kasnije je sama prolazila kroz dugotrajnu bolest koja joj je ograničila kretanje. Razdoblje prisilne nepokretnosti nije zaustavilo njezino razmišljanje o tome kako povezati molitvu, obrazovanje i služenje.

Zanimala ju je i mogućnost da djevojke zajedno uče živjeti vjeru. Sredinom 19. stoljeća okupljala ih je u male zajednice, među kojima su bile skupine nazvane „Marijin vrt” i „Duhovna prijateljstva”. Njihove su članice jedna drugoj pomagale u molitvi i svakodnevnim obvezama. Elena je ozbiljno shvaćala položaj žena u društvu i pisala o njihovu odgoju. Smatrala je da djevojci nije dovoljno dati samo vjersku pouku ako joj se pritom ne pruži prilika da razvije vlastite sposobnosti. Odgoj za nju nije bio ukras obiteljskoga života, nego posao od kojega ovisi kakve će odnose ljudi graditi u obitelji i zajednici.

S nekoliko je suradnica otvorila školu za djevojke u Lucci. Ustanova je dobila ime po svetoj Ziti, poniznoj Lučanki čiji je spomen bio blizak tamošnjim ljudima. Škola je postupno prerasla početni pothvat skupine žena. Njezine su se suradnice odlučile za zajednički posvećeni život, a iz njihove je zajednice nastala Družba oblatkinja Duha Svetoga, poznata i kao Sestre svete Zite. U hrvatskom se prikazu početak škole smješta u 1872., a polaganje zavjeta prvih sestara u 1882. godinu. Ti datumi pokazuju da družba nije nastala jednim svečanim činom: rasla je iz dugoga rada s djevojkama, iz zajedničkoga života i iz postupnoga preuzimanja odgovornosti.

Među učenicama škole bila je i Gemma Galgani, koja će poslije i sama biti proglašena svetom. Ta povezanost ne znači da su njihove duhovnosti bile jednake. Gemmu se ponajviše pamti po mističnim iskustvima, a Elenino je djelo bilo obilježeno odgojem, osnivanjem zajednice i pisanjem. Njihovi se putovi ipak susreću u istome gradu i u brizi da se mladima otvori prostor za ozbiljan kršćanski život. Elena nije ostavila samo ustanovu u kojoj su djevojke učile; okupljala je žene koje će taj posao nastaviti i onda kada ga ona više ne bude mogla voditi.

U središtu njezine duhovnosti bio je Duh Sveti. Posebno ju je privlačila slika dvorane Posljednje večere: apostoli i Marija zajedno mole u iščekivanju Pedesetnice. Zato je poticala trajnu molitvenu zajednicu po uzoru na tu dvoranu; svoj je pothvat nazivala Cenacolo permanente. Nije željela novu pobožnost izdvojenu iz života Crkve. Molitva Duhu Svetomu trebala je, po njezinu shvaćanju, obnavljati zajednicu, otvarati vjernike Božjemu vodstvu i davati snagu za služenje. Ta je nakana povezivala redovničku svakodnevicu njezinih sestara s njezinim pozivima upućenima široj Crkvi.

Elena je pisala papi Leonu XIII. i molila ga da vjernike snažnije pozove na molitvu Duhu Svetomu. Sačuvani prikazi govore o trinaest pisama. Susrela se s papom 1897., a on ju je ohrabrio u njezinu radu. U isto doba Leon XIII. objavio je više dokumenata o Duhu Svetomu. Apostolsko pismo Provida matris caritate iz 1895. potaknulo je devetnicu između Uzašašća i Duhova; enciklika Divinum illud munus iz 1897. dala je širi nauk o Duhu Svetomu i ponovno istaknula tu molitvu. Godine 1902. uslijedio je još jedan poziv biskupima. Elenina pisma pripadaju toj povijesti, ali papinske odluke ne valja svesti na jednostavnu priču o jednoj osobi koja je „uvela” devetnicu. Njezina je zasluga u upornome svjedočenju koliko je Crkvi potrebna molitva Duhu Svetomu.

Pisala je i knjige te razmišljanja o kršćanskom životu. Njezino obraćanje papi bilo je samo jedan dio širega rada: poučavala je, odgajala, vodila zajednicu i pokušavala dati jezik pobožnosti koja se često podrazumijevala, a rijetko bila u središtu svakodnevne molitve. Nije govorila o Duhu Svetomu kao o nečemu udaljenom. Za nju je to bio Božji dar zbog kojega se ljudi mogu mijenjati, opraštati i ponovno prihvatiti svoje dužnosti. Zato je od svojih sestara tražila i molitvu i ozbiljnost u odgojnom poslu.

Osnivanje redovničke zajednice donijelo joj je i bolne sukobe. U družbi i oko njezina vodstva nastale su napetosti; 1906. oduzeta joj je služba poglavarice. Odluka je osobito teško pogodila ženu koja je zajednicu od početka oblikovala. Nije napustila sestre niti je dopustila da se sav njezin život svede na izgubljenu službu. Ostala je među njima kao redovnica. Njezina se vjernost u tim godinama ne može svesti na lako izgovorenu riječ „poniznost”: značila je prihvatiti da djelo za koje je dala snagu i godine više ne ovisi o njezinoj upravi. Sveta Stolica potvrdila je družbu 1911., dok je Elena živjela narušena zdravlja.

Umrla je 11. travnja 1914. u Lucci, na Veliku subotu. Pokopana je u crkvi svetoga Augustina. Družba je nastavila raditi nakon njezine smrti, a molitva Duhu Svetomu ostala je njezina najprepoznatljivija baština. Papa Ivan XXIII. proglasio ju je blaženom 26. travnja 1959.; bila je to prva beatifikacija njegova pontifikata. Papa Franjo uvrstio ju je među svece 20. listopada 2024. Spomendan svete Elene Guerre slavi se 11. travnja.

U njezinu se životu susreću dvije slike koje se lako razdvajaju: žena uz bolesnički krevet i žena koja papi piše o Duhu Svetomu. Elena ih nije razdvajala. Učenice, bolesnici, sestre i ljudi koje nikada nije susrela bili su za nju dio iste Crkve koja moli i djeluje. Njezina svetost nije bila u velikoj ulozi bez otpora i gubitaka, nego u postojanoj brizi za ljude i u uvjerenju da se Crkva obnavlja kada sluša Duha Svetoga.