Sveta Clelia Barbieri

Sveta Clelia Barbieri odrasla je i djelovala u Le Budrie, seoskoj zajednici blizu Bologne. Šivala je, prela konoplju, poučavala vjeronauk i pomagala siromašnima i bolesnima. Oko nje su se okupile mlade žene koje su željele povezati molitvu i rad sa služenjem ljudima među kojima su živjele. Iz njihova je zajedničkog života nastala redovnička družba Suore Minime dell’Addolorata, Male sestre Žalosne Gospe. Clelia je umrla s navršene dvadeset i tri godine, samo dvije godine nakon početka zajednice. Njezino je djelo ostalo duboko ukorijenjeno u obitelji, župi i potrebama seoskoga stanovništva.

Rođena je 13. veljače 1847. u Le Budrie, koji je civilno pripadao općini San Giovanni in Persiceto, a crkveno Nadbiskupiji Bologna. Roditelji Giuseppe Barbieri i Giacinta Nannetti bili su siromašni radnici. Djevojčicu su krstili istoga dana kada je rođena, nadjenuvši joj imena Clelia, Rachele i Maria. Obitelj joj je dala prve temelje vjere, a župni je život tijekom odrastanja postao prostor njezina duhovnog oblikovanja i kasnijega apostolskog rada. Ondje je primala vjersku pouku koju će poslije i sama prenositi drugima.

Godine 1855., tijekom epidemije kolere, umro joj je otac. Clelia je tada imala osam godina. Očeva je smrt dodatno otežala život siromašne obitelji. Uz majku je sudjelovala u radu potrebnom za uzdržavanje kućanstva. Naučila je šivati, presti i tkati konoplju, koja je u tome kraju pružala važan izvor zarade. Rad je tako odmalena pripadao njezinu svakodnevnom iskustvu. Kao mlada žena nalazila se među djevojkama iz radničkih obitelji i dobro je poznavala život sredine u kojoj će se razviti njezin poziv.

Prvu je pričest primila 17. lipnja 1858., s navršenih jedanaest godina. Euharistija će zauzeti središnje mjesto u njezinu duhovnom životu. U sačuvanom zapisu nakon euharistijskoga slavlja moli Gospodina da joj srce zapali svojom ljubavlju. Crkveni prikazi njezina života ističu povezanost molitve, sabranosti i svakodnevnih obveza. Uz rad je tražila vrijeme za susret s Bogom, a župna joj je zajednica pružala priliku da vjeru živi zajedno s drugima. I kasnije, kada se oko nje oblikovala skupina suradnica, zajednička je molitva ostala jednako važna kao poučavanje i pomoć potrebitima.

U bolognskoj je Crkvi djelovala skupina poznata kao Operai della dottrina cristiana, Radnici kršćanskoga nauka. Njezini su članovi pomagali u vjeronaučnoj pouci. Clelia im se pridružila kao pomoćna učiteljica. Bila je još vrlo mlada, ali je svojim radom stekla povjerenje starijih članova i privukla druge djevojke. Poučavanje kršćanske vjere postalo je njezin trajni oblik služenja župi. Sadržaj koji je sama primila u obitelji i crkvi sada je trebala jasno i strpljivo prenositi djeci i mladima povjerenima njezinoj skrbi.

Uz katehezu nastavljala je ručni rad i pomoć siromašnima. Njezina je djelatnost obuhvaćala djevojke, djecu i ljude iz radničke sredine. U takvu se radu postupno oblikovala skupina mladih žena sličnih želja. Htjele su živjeti sabrano, posvetiti se Bogu i biti korisne ljudima svojega mjesta. Njihova je zamisao obuhvaćala poučavanje seoskih djevojaka i radnika, kao i skrb za one kojima su bolest ili siromaštvo otežavali život. Clelia je među njima preuzimala odgovornost i postajala oslonac zajedničkom nastojanju.

Pred njom je bila i mogućnost braka. Bračne je ponude odbila i odlučila svoj život posvetiti Bogu i služenju drugima. Taj se izbor razvijao u sredini u kojoj je već živjela i radila. Poznavala je obitelji, župni život i potrebe ljudi koje je susretala. Buduće je zajedničko djelo raslo iz tih odnosa. Uz katehetsku pouku i dobrotvorni rad suradnice su željele imati trajno mjesto zajedničkoga života, u kojemu će molitva davati smjer njihovim svakodnevnim poslovima.

Ostvarenje toga nauma nailazilo je na političke i mjesne prepreke. Zajednica ipak nije ostala samo zamisao. Dana 1. svibnja 1868. Clelia je s Teodorom, Violante i Orsolom započela zajednički život u Le Budrie, u kući poznatoj kao Casa del maestro. Tada je imala dvadeset i jednu godinu. U toj su se kući okupile žene koje su već povezivali molitva i apostolski rad. Njihov je početak bio skroman: zajednički život, rad i služenje u župi, s posebnim obzirom prema siromašnima, bolesnima i mladima kojima je bila potrebna kršćanska pouka.

Svakodnevni život nove skupine povezivao je kontemplativnu i apostolsku usmjerenost. Sestre su se posvećivale molitvi i euharistiji, radile i pomagale stanovnicima svojega kraja. Poučavanje je ostalo važan dio njihove službe. Clelia je u zajednicu donijela iskustvo mlade radnice i katehistice, a suradnice su s njom dijelile odgovornost za započeto djelo. Njihovo je služenje bilo vezano uz ljude koji su trebali pouku, pomoć i skrb. Iz te je blizine župnomu životu rasla prepoznatljivost zajednice.

Zajednica će poslije dobiti priznanje bolognskoga nadbiskupa, kardinala Lucida Marije Parocchija, pod nazivom Suore Minime dell’Addolorata. Taj naziv čuva dva važna uporišta njezine duhovnosti. Ime Minime povezano je sa svetim Franjom Paolskim, kojega su štovale kao zaštitnika. Dodatak dell’Addolorata upućuje na Žalosnu Gospu, kojoj su bile privržene i Clelia i mjesna vjernička zajednica. Molitva, rad i služenje siromašnima ostali su obilježja redovničke obitelji koja je izrasla iz početne skupine u Le Budrie.

Clelia je živjela još kratko nakon početka zajedničkoga života. Njezina je bolest napredovala; vatikanska biografija naziva je tuberkulozom. Umrla je u Le Budrie 13. srpnja 1870., s navršene dvadeset i tri godine. Zajednicu je ostavila na samom početku njezina razvoja, ali su suradnice nastavile živjeti i raditi prema smjeru koji su zajedno prihvatile. Njezina je ostavština bila vezana uz konkretno mjesto, kuću i ljude, a iz toga je početka nastavljeno djelo molitve, odgoja i pomoći potrebitima.

Papa Pavao VI. proglasio ju je blaženom 27. listopada 1968. Ivan Pavao II. proglasio ju je svetom 9. travnja 1989. U homiliji kanonizacije nazvao ju je najmlađom utemeljiteljicom u povijesti Crkve te istaknuo značenje obitelji, župe i euharistije u njezinu sazrijevanju. Crkveni spomen na Cleliu tako čuva i njezinu unutarnju sabranost i rad koji je dijelila sa svojim suradnicama.

Njezin se liturgijski spomendan slavi 13. srpnja. Život Clelije Barbieri pokazuje koliko se odgovornosti može razviti u kratkoj mladosti: od rada za obitelj i pomoćne vjeronaučne pouke do vodstva zajednice. Djevojke s kojima je radila, bolesnici i siromasi bili su ljudi njezina kraja. Njima je posvetila svoje sposobnosti i vrijeme, a suradnicama ostavila put na kojemu se vjera izražava u molitvi, zajedničkom radu i spremnosti da se odgovori na tuđu potrebu.