Sveta Claudine Thévenet

Sveta Claudine Thévenet svoj je život vezala uz djecu kojoj su nedostajali dom, sigurnost i obrazovanje. U Lyonu je okupljala suradnice, prihvaćala siromašne djevojčice i gradila zajednicu koja će njihov odgoj smatrati svojom trajnom zadaćom. Kongregacija Isusa i Marije, koju je osnovala 1818., nastala je iz toga svakodnevnog rada. Njezina utemeljiteljica poznavala je i obiteljsku bol i nestalnost vremena u kojemu je živjela. Kršćanska vjera i oprost usmjerili su je prema služenju, a služenje je dobilo vrlo konkretan oblik: hranu, smještaj, školovanje i pripremu djevojaka za samostalan život.

Rođena je 30. ožujka 1774. u Lyonu, kao drugo od sedmero djece. Odrastala je u Francuskoj u kojoj će se tijekom njezine mladosti promijeniti politički poredak i duboko poremetiti društveni i crkveni život. Dio obrazovanja stekla je u samostanu Saint-Pierre-les-Nonnains. Ono što je u djetinjstvu primila kroz obiteljski i vjerski odgoj poslije je prenosila djeci čije su prilike bile znatno teže. Obrazovanje će u njezinu djelovanju uvijek ostati povezano s brigom za osobu i s kršćanskim shvaćanjem njezina dostojanstva.

Za Francuske revolucije Lyon je doživio nasilje i progone. U siječnju 1794. pogubljena su njezina braća Louis i François. Claudine još nije imala dvadeset godina. Gubitak dvojice braće ostao je jedan od presudnih događaja njezina života. U crkvenom spomenu na nju osobito je sačuvana njihova poruka oprosta, koju je prihvatila kao zahtjev vlastite vjere. Ta teška obiteljska povijest pripada početcima njezina poziva da se posveti ljudima pogođenima nesrećom, osobito djeci koja su ostala bez zaštite i odgoja.

Njezino se kasnije djelovanje razvijalo u suradnji sa svećenikom Andréom Coindreom. On joj je doveo dvije napuštene djevojčice koje je pronašao kod crkve Saint-Nizier. Prihvatila ih je i preuzela skrb za njih. Taj jednostavan početak otvorio je put djelu koje je postupno raslo: trebalo je osigurati prostor, svakodnevnu pomoć i osobe spremne na trajnu odgovornost. Claudine je u tome radu okupljala žene koje su dijelile njezinu želju da pomognu siromašnoj djeci i djevojkama.

Godine 1815. započelo je prvo dobrotvorno djelo poznato kao Providnost svetoga Brune. Djeci se pružalo ono što im je bilo potrebno za život, ali i osnovna naobrazba, pouka u praktičnom radu te vjerski i moralni odgoj. Djevojčice su trebale dobiti mogućnost da odrastu s većom sigurnošću i da poslije mogu zarađivati za život. U takvoj se skrbi povezivalo neposredno ublažavanje siromaštva s dugoročnom pripremom za budućnost. Claudine je tako upoznavala potrebe djece kroz svakodnevni odgojni rad.

Suradnice su se okupljale u udruzi Presvetoga Srca, kojoj je Claudine bila na čelu. Uz pomoć Coindrea dobrotvorna je suradnja sazrijevala prema zajedničkom redovničkom životu. Žene koje su se posvećivale djeci trebale su trajno uporište i zajednički smjer djelovanja. Njihovo povezivanje bilo je važno i za djecu koja su ovisila o njihovoj postojanosti. Iz toga je iskustva nastala zajednica u kojoj će molitva, zajednički život i obrazovanje mladih biti dijelovi istoga poslanja.

Kongregacija Isusa i Marije osnovana je 6. listopada 1818. u predjelu Pierres-Plantées na lyonskom brežuljku Croix-Rousse. Claudine je postala poglavarica nove zajednice, a u redovničkom je životu nosila ime Marija od svetoga Ignacija. Godine 1820. sestre su se preselile u Fourvière. Ondje je djelo dobilo novo središte, a odgoj djevojaka ostao je njegov glavni zadatak. Utemeljiteljica je trebala voditi zajednicu koja je istodobno oblikovala vlastiti način života i odgovarala na potrebe djece povjerene njezinoj skrbi.

Biskupijsko odobrenje zajednica je primila u Le Puyu 1823., a u Lyonu 1825. Claudine je redovničke zavjete položila 25. veljače 1823. Ti događaji pripadaju razdoblju u kojemu se početno djelo učvršćivalo kao redovnička ustanova. Uz odgojni rad bilo je potrebno urediti unutarnji život sestara i njihovu odgovornost za zajedničko poslanje. Claudine se posvetila i sastavljanju konstitucija. Pravila su trebala sačuvati smjer zajednice koja je nastala iz neposredne pomoći siromašnoj djeci i osigurati nastavak toga rada.

Obrazovno djelo postupno se proširilo. Uz skrb za siromašne djevojčice otvoren je i internat za djevojke iz imućnijih obitelji. Sestre su tako odgajale učenice različitih društvenih slojeva, zadržavajući posebnu brigu za najpotrebitije. Kršćanski odgoj povezivale su s poukom koja je djevojkama trebala koristiti u svakodnevnim životnim obvezama. U pozadini toga rada stajalo je uvjerenje da svaka učenica zaslužuje pažnju, obrazovanje i mogućnost da razvije sposobnosti koje ima. Raspon djelovanja rastao je zajedno s odgovornošću za njegovu kakvoću.

Claudine je od sestara očekivala odgoj koji će pomagati djevojkama da usvoje dobre navike i sazriju u odgovornosti. Nastojala je da se pogreške sprječavaju pažljivim vodstvom, uz umjerenost u kažnjavanju. Praktična pouka, kršćanska vjera i moralno oblikovanje trebali su se međusobno podupirati. Taj je pristup tražio prisutnost odgojiteljice i poznavanje učenica. Djelo je obuhvaćalo djecu kojoj su nedostajali osnovni uvjeti za odrastanje, ali i djevojke koje su, uz materijalnu sigurnost, trebale pouzdan odgoj i usmjerenje.

Učvršćivanje zajednice pratili su teški gubitci. André Coindre umro je 1826. Claudine je tako ostala bez svećenika koji je sudjelovao u samim početcima njezina rada i pomogao oblikovanju zajednice. Godine 1828. umrle su i prve sestre. Utemeljiteljica je nastavila voditi družbu kroz razdoblje u kojemu su smrt suradnika i sestara pogađale njezin svakodnevni život. Morala je sačuvati kontinuitet odgojnoga rada i zajedničkoga života unatoč gubitku ljudi s kojima ih je gradila.

Pred nju su dolazila i pitanja budućnosti ustanove. Oduprla se prijedlogu da se njezina zajednica spoji s drugom, nastojeći sačuvati vlastito poslanje. Nemiri u Lyonu 1831. i 1834. dodatno su otežavali okolnosti u kojima su sestre živjele i radile. Uz takve je kušnje nastavila uređivati život kongregacije, raditi na konstitucijama i graditi kapelu. U njezinim posljednjim godinama zajedno su se nalazili poslovi odgojiteljice, odgovornost poglavarice i briga za duhovni život zajednice.

Zdravlje joj je oslabilo 1835. Umrla je 3. veljače 1837. u Fourvièreu, u šezdeset trećoj godini života. Iza nje su ostale sestre, odgojne ustanove i zajednica koja je mogla nastaviti započeto djelo. Papinsko priznanje kongregacija je primila 31. prosinca 1847., za pape Pija IX., deset godina nakon njezine smrti. Ono pripada daljnjem razvoju ustanove koju je Claudine osnovala i vodila tijekom svojih posljednjih gotovo dvaju desetljeća.

Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 4. listopada 1981., a svetom 21. ožujka 1993. Njezin se liturgijski spomendan slavi 3. veljače. U njezinu je životu Crkva prepoznala svetost žene koja je iz osobne patnje i vjere izgradila trajno djelo odgoja. Claudine je siromašnoj djeci davala mjesto u zajednici, pouku i mogućnost za budućnost. Njezina se baština očituje u povezanosti brižne prisutnosti, obrazovanja i redovničkoga života posvećenoga Isusu i Mariji.