Sveta Brigita Irska

Sveta Brigita Irska, opatica iz Kildarea, jedna je od najdražih svetica irskoga naroda. Živjela je na prijelazu iz petoga u šesto stoljeće, u doba kad su se u Irskoj oblikovale prve velike kršćanske zajednice. Njezino ime ostalo je povezano s molitvom, gostoljubivošću i brigom za siromašne. Uz svetoga Patrika i svetoga Kolumbu ubraja se među zaštitnike Irske, ali njezina važnost nije samo u narodnoj uspomeni: zajednica koju je predaja vezala uz njezino vodstvo u Kildareu stoljećima je bila jedno od središta irske Crkve.

O Brigitinu djetinjstvu nema suvremenih zapisa. Srednjovjekovni životopisi pripovijedaju da je potjecala iz leinsterskoga roda Fothairt, da joj je majka bila ropkinja te da je još kao djevojka darivala hranu i druge obiteljske potrepštine potrebitima. U tim se pripovijestima ogledaju naraštaji koji su u njoj prepoznavali ženu slobodnu za Boga i za bližnjega; pojedinosti njezina odrastanja ne mogu se slagati u sigurnu kronologiju. Drevna uspomena na njezinu vezu s Leinsterom i Kildareom, međutim, čvrsta je polazna točka njezina životopisa.

Brigita je izabrala posvećen život te je u Kildareu okupila zajednicu žena. Irsko ime mjesta, Cill Dara, znači „crkva hrasta”. Na mjestu koje je postalo njezinim domom rasla je zajednica u kojoj su se molitva i redovnički život povezivali s prihvatom gostiju i pomoći ljudima u nevolji. Uz žensku je zajednicu djelovala i muška. U ranom prikazu Kildarea Brigita vodi zajednicu zajedno s biskupom Conláedom: opatičina služba i biskupova sakramentalna služba stajale su jedna uz drugu. Kildare se razvio u mjesto kojemu su dolazili vjernici iz različitih krajeva Irske.

Kasnija predaja opisuje Brigitu kao ženu koja je mogla razgovarati s vladarima, a istodobno je otvarala vrata gladnima, bolesnima i putnicima. Priče o hrani koja se umnaža, o darovima koje je odmah prosljeđivala drugima i o plaštu kojim je dobila zemljište za samostan nisu zapisnici o njezinu svakodnevnom životu. One su oblikovale prepoznatljivu sliku opatice kojoj nijedan gost nije bio stranac. Ta slika nije ostala samo u pučkoj priči: irska liturgija i danas je spominje kao učiteljicu gostoljubivosti i skrbi za potrebite.

Brigita je umrla vjerojatno u prvoj polovici šestoga stoljeća; često se navodi vrijeme oko 524. godine. Njezin točan datum rođenja i smrti nije poznat. Uspomena na nju ipak je vrlo rano dobila čvrsto mjesto u životu Kildarea. Redovnik Cogitosus napisao je njezin životopis u sedmom stoljeću, više od stoljeća nakon njezine smrti. U njemu je sačuvao priče o svetici, ali je opisao i crkvu svojega doba: raskošno uređene grobove Brigite i biskupa Conláeda s obiju strana oltara te hodočasnike koji su dolazili iskazati im čast. Svetičin grob bio je srce živoga mjesta molitve.

Kildare je nakon Brigite nastavio rasti. Žene koje su naslijedile njezinu službu opatice održavale su zajednicu i njezino gostoljubivo poslanje. Među ranim se nasljednicama spominje Darlugdach; svjedočanstvo o čašćenju njihovih relikvija izvan Irske pokazuje koliko je brzo glas o Kildareu prešao more. U srednjovjekovnoj Irskoj opatica toga samostana imala je ugled koji je nadilazio njegove zidove. Brigita je stoga ostala bliska redovnicama i vjernicima koji su u Kildare dolazili, ali i onima koji ga nikada nisu vidjeli.

Njezin blagdan slavi se 1. veljače. Toga se dana u mnogim irskim domovima plete Brigitin križ od trske ili drugoga bilja. Predaja ga povezuje s njezinim naviještanjem Kristova križa, a blagoslov križeva čuva uspomenu na sveticu u obiteljskoj molitvi. I drugi običaji vezani uz početak proljeća pokazuju koliko se njezin spomendan udomaćio u svakodnevici naroda.

Brigita Irska ostavila je Crkvi Kildare i trajnu uspomenu na vjeru koja prima čovjeka. Njezin je život do nas dopro kroz kratke povijesne tragove i bogatu predaju, no naraštaji koji su čuvali njezino ime nisu zaboravili ono što su u njoj najviše ljubili: molitvu koja se prepoznaje po otvorenim vratima i kruhu podijeljenom s drugim.