Sveta Barbara

Sveta Barbara stoljećima je bila znak vjernosti koja se ne da zatvoriti ni zastrašiti. Povijesni podatci o njoj vrlo su oskudni, a poznata priča o kuli, trima prozorima i ocu progonitelju pojavljuje se tek stoljećima nakon vremena u koje smješta njezino mučeništvo. Zato njezino štovanje treba čuvati zajedno s poštenim razlikovanjem drevnoga kulta od kasne legende.

Najranije pasije ne daju pouzdan odgovor ni na pitanje gdje je Barbara živjela. Različite inačice spominju Heliopolis, Nikomediju, Antiohiju, Rim ili druge krajeve. Obično je smještaju na kraj trećega ili početak četvrtoga stoljeća, u doba progona kršćana, ali nema suvremenoga izvještaja koji bi potvrdio godine, mjesta i osobe iz njezina životopisa. Njezine se priče u pisanom obliku pojavljuju tek od sedmoga stoljeća, dok se kult jasnije prati od devetoga.

Prema najraširenijoj predaji, Barbara je bila kći bogatoga poganina Dioskora. Otac ju je, želeći je odvojiti od svijeta, zatvorio u kulu. Ona je potajno prihvatila kršćansku vjeru i odbila brak koji joj je namijenio. Dok je otac bio odsutan, dala je na građevini načiniti tri prozora kao znak Presvetoga Trojstva. Kada je priznala vjeru, otac ju je predao vlastima, a nakon mučenja sam joj odrubio glavu. Legenda završava njegovom smrću od udara munje.

Kula s tri prozora tako je postala Barbarin najprepoznatljiviji atribut. Uz nju se pojavljuju palma mučeništva, kalež i munja. Ti simboli ne dokazuju povijesne pojedinosti, ali objašnjavaju kako su naraštaji vjernika razumjeli njezino svjedočanstvo: zatvoren prostor nije mogao zatvoriti vjeru, a ljudska prisila nije imala posljednju riječ.

Povezanost s munjom i naglom smrću proširila je Barbarino zaštitništvo među ljudima izloženima opasnim poslovima. Osobito je časte rudari, tunelograditelji, vatrogasci, topnici i svi koji rade s vatrom ili eksplozivima. U tim zajednicama njezin dan 4. prosinca nije samo ostatak stare predaje. On podsjeća na stvarnu krhkost rada pod zemljom ili u blizini razornih sila te na odgovornost da se ljudski život štiti ozbiljnije od proizvodnje i uspjeha.

Barbara se na Zapadu ubraja među četrnaest svetih pomoćnika. Pobožnost joj je tijekom srednjega vijeka bila povezana i s molitvom za dobru smrt, odnosno za mogućnost pomirenja s Bogom prije iznenadnoga svršetka. Kalež u ikonografiji izražava tu nadu u sakramentalnu okrepu, premda i taj razvoj pripada povijesti pobožnosti, a ne provjerenoj biografiji.

Zbog nedostatka pouzdanih povijesnih podataka njezino je slavlje 1969. uklonjeno iz Općega rimskog kalendara. To nije bilo proglašenje da Barbara nije svetica niti zabrana njezina štovanja. Njezino ime ostalo je u Rimskom martirologiju, a spomen 4. prosinca nastavio je živjeti u mjesnim zajednicama, osobito ondje gdje je tradicionalno zaštitnica.

Lik svete Barbare zato zahtijeva i pobožnost i razboritost. Ne mora se birati između nekritičnoga prihvaćanja svake epizode i odbacivanja cijele baštine. Drevno štovanje čuva ime mučenice, a legenda ga je obavila slikama koje su vjernicima govorile o slobodi savjesti i vjernosti Kristu. Najtrajnija poruka nije u munji koja kažnjava progonitelja, nego u vjeri koju ni kula ni strah ne mogu zarobiti.