Sveta Atanazija iz Egine
Sveta Atanazija iz Egine bila je bizantska redovnica i opatica iz 9. stoljeća. Njezin život poznajemo ponajprije iz hagiografskoga spisa nastaloga ubrzo nakon njezine smrti. Premda taj književni oblik traži oprez prema pojedinostima, jasno ocrtava ženu čija se čežnja za posvećenim životom ostvarivala kroz obiteljske obveze, milosrđe i vodstvo redovničke zajednice.
Rodila se oko 790. na grčkom otoku Egini, u kršćanskoj obitelji Nikete i Irene. Naučila je čitati Psaltir i Sveto pismo, a životopis pripovijeda da je već kao djevojčica doživjela viđenje svjetla koje je u njoj probudilo želju za redovništvom. Roditelji su joj ipak odredili brak. Njezin prvi muž, vojnik, poginuo je u arapskom napadu nedugo nakon vjenčanja. Potom se udala drugi put, također protiv svoje prvotne želje. Nakon nekoliko godina ona i suprug sporazumno su se opredijelili za redovnički život.
Atanazija je svoj imetak razdijelila siromasima i pridružila se skupini pobožnih žena s kojima je na Egini osnovala samostan. Nakon nekoliko godina prihvatila je službu opatice. Izvor naglašava da autoritet nije pretvarala u povlasticu: živjela je jednako strogo kao sestre koje je vodila, u jednostavnosti hrane, odjeće i počinka.
Njezina askeza nije bila odvojena od brige za druge. Primala je putujuće redovnike, pomagala udovicama, siročadi i siromasima, a za gladi je dijelila hranu ne pitajući pripadaju li potrebiti njezinoj vjerskoj zajednici. Nedjeljom i blagdanima okupljala je žene te im čitala i tumačila Pismo. Upravo ta povezanost molitve, poučavanja i konkretne pomoći daje njezinu liku osobitu cjelovitost.
Zajednica se poslije preselila u Timiju, uz staru crkvu svetoga Stjepana Prvomučenika. Atanaziji se pripisuje i gradnja triju crkava na Egini, posvećenih Bogorodici, svetomu Ivanu Krstitelju i svetomu Nikoli. Neko je vrijeme gotovo sedam godina živjela povučeno u jednom carigradskom samostanu, a zatim se vratila na Eginu, gdje je ubrzo umrla.
Sačuvani tekstovi nisu posve usklađeni o datumu njezine smrti. Životopis je povezuje s 15. kolovoza 860., dok sažeti podatci u istom izvornom sklopu donose i druge datume, pa ni godina ni dan smrti nisu potpuno sigurni. Predaja bilježi da su uz njezin grob slijedila ozdravljenja te da je pri prijenosu relikvija tijelo pronađeno neraspadnuto; to pripada svjedočanstvu njezina hagiografa i ranomu mjesnom štovanju.
Atanazija je ostala ponajprije svetica Egine, bez široko raširena kulta kakav su stekli neki drugi bizantski sveci. Njezin život ipak ima jasnu duhovnu crtu: od okolnosti koje nije sama izabrala postupno je oblikovala put slobodnoga predanja Bogu, a strogoću prema sebi sjedinila s blagošću i darežljivošću prema drugima.
