Sveta Ascelina Boulancourtska
- Slavi se
- 23. kolovoza
Sveta Ascelina Boulancourtska bila je cistercitska redovnica i priorica u francuskoj pokrajini Champagne. O njezinu životu nije sačuvano mnogo pojedinosti, ali njezin dugotrajan mjesni kult govori o ženi čija se duhovna zrelost prepoznavala u postojanosti molitve i odgovornom vodstvu zajednice.
Rodila se vjerojatno početkom 12. stoljeća. Često se navodi godina 1121., no taj podatak nije sigurno potvrđen. Kasnija ju je predaja smatrala rođakinjom svetoga Bernarda iz Clairvauxa, velikoga promicatelja cistercitskoga reda. Novija istraživanja osporavaju tu vezu i drže da je bila kći Herberta Bergiera i Agneze. Sigurnije ju je stoga promatrati u cistercitskom duhovnom ozračju njezina vremena nego njezinu važnost temeljiti na navodnom srodstvu.
Ascelina je živjela u ženskoj redovničkoj zajednici u Boulancourtu, u današnjem departmanu Haute-Marne. Kao priorica potvrđena je 1152. i 1184. godine. Ta služba nije značila samo upravljanje samostanskim poslovima. Od priorice se očekivalo da bdije nad zajedničkom molitvom, redovničkom stegom i sestrinskim životom te da vlastitim primjerom povezuje unutarnju sabranost i svakodnevne dužnosti.
Predaja je pamti kao mistikinju i ženu molitve, a kasniji joj zapisi pripisuju viđenja, ozdravljenja i pomoć ljudima u duhovnim nevoljama. Budući da su ti izvještaji nastali nakon njezina vremena, njihove se pojedinosti ne mogu pouzdano provjeriti. Ipak, takvo pamćenje pokazuje da suvremenici i kasniji naraštaji nisu njezinu svetost vezivali uz javnu moć, nego uz blizinu Bogu koja je drugima donosila ohrabrenje.
Umrla je 18. svibnja 1195. u Longeville-sur-la-Lainesu, nedaleko od Boulancourta. Ondje su se čuvale njezine relikvije i razvilo se mjesno štovanje potvrđeno dugom predajom. Nije poznat zaseban formalni postupak kanonizacije; naslov svetice počiva na drevnom i neprekinutom kultu. Njezina je kapela nakon razaranja i prekida koje je donijela Francuska revolucija obnovljena 1820. uz crkveno odobrenje.
Uz Ascelinino ime susreću se različiti lokalni datumi slavlja. U dostupnoj se predaji njezin spomendan navodi 23. kolovoza, dok drugi izvori bilježe dane u svibnju. Ta raznolikost ne mijenja središte njezina spomena: priorica iz Boulancourta ostala je znak tihe vjernosti koja zajednicu ne vodi nametanjem, nego molitvom, razboritošću i ustrajnim primjerom.
Ascelinu ne treba zamijeniti sa svetom Emilinom od Boulancourta, pustinjakinjom koja je umrla 1178. godine i časti se 27. listopada. Blizina mjesta, vremena i imena često ih je spajala u kasnijim zapisima, ali riječ je o dvjema različitim ženama. Ascelinina posebnost ostaje u službi priorice: svoju je unutarnju predanost Bogu pretvarala u strpljivu brigu za povjerenu zajednicu.
