Sveta Arilda iz Oldburyja
- Slavi se
- 20. srpnja
Sveta Arilda iz Oldburyja pripada drevnim mjesnim sveticama čiji se spomen sačuvao snažnije od životopisa. Crkve, zdenac i nekadašnje svetište svjedoče da je zajednica stoljećima častila djevicu i mučenicu, dok pojedinosti o njezinu životu dolaze iz mnogo kasnije predaje. Njezino štovanje zato traži i pobožnost i povijesnu skromnost.
Predaja Arildu smješta u Oldbury-on-Severn u engleskoj grofoviji Gloucestershire te u 5. ili 6. stoljeće. Nije poznato je li bila anglosaskoga ili velškoga podrijetla, a nema suvremenoga životopisa koji bi potvrdio vrijeme i okolnosti njezina života. Nije potvrđeno ni da je bila redovnica; mjesna je predaja pamti kao djevicu i mučenicu.
Najpoznatiju pripovijest o njezinoj smrti zapisao je engleski antikvar John Leland u 16. stoljeću, otprilike tisuću godina nakon vremena u koje se Arildu obično smješta. Prema njegovu zapisu ubio ju je mladić imena Municus nakon što je odbila njegov seksualni zahtjev. Ta priča izražava predajnu sliku žene koja je radije podnijela nasilje nego izdala vlastito dostojanstvo i posvećenost Bogu, ali se ne može prihvatiti kao suvremeno potvrđen izvještaj.
Čvršći trag Arildina kulta ostao je u krajoliku Gloucestershirea. Njoj su posvećene crkve u Oldbury-on-Severnu i Oldbury-on-the-Hillu. U Kingtonu, zaseoku župe Oldbury-on-Severn, nalazi se zdenac koji nosi njezino ime. Predaja kaže da njegova voda crveni od svetičine krvi, dok prirodno objašnjenje boju povezuje s crvenom algom. Zdenac tako pokazuje kako su se mjesni krajolik i svetačko pamćenje tijekom stoljeća isprepleli.
Arilda je imala i svetište u opatiji svetoga Petra u Gloucesteru, današnjoj glosterskoj katedrali. Svetište je nestalo nakon raspuštanja engleskih samostana u 16. stoljeću, ali su crkvene posvete nastavile čuvati njezino ime. Upravo kontinuitet kulta, a ne sačuvana biografska građa, glavno je svjedočanstvo njezina mjesta u mjesnoj kršćanskoj tradiciji.
Svetu Arildu ne treba poistovjetiti sa svetom Etheldredom, kraljicom i redovnicom iz Elyja koja je umrla 679. Sličnost starih engleskih imena nije dokaz zajedničkoga identiteta. Arildin se spomendan slavi 20. srpnja.
U njezinu se slučaju svetost ne može pripovijedati mnoštvom sigurnih događaja. Ostaje ime žene koju je zajednica pamtila kao vjernu Kristu pod cijenu života. Razborito prihvaćena, Arildina predaja čuva važnu poruku: dostojanstvo žrtve ne ovisi o tome koliko je kasniji naraštaji mogu biografski rekonstruirati, a nasilje se ne smije romantizirati kako bi se govorilo o svetosti.
