Sveta Apija
- Slavi se
- 15. veljače
Sveta Apija u Novom zavjetu pojavljuje se u samo jednome retku, ali taj je redak dovoljan da pokaže kako su žene od početka pripadale živomu tkivu kršćanskih zajednica. Apostol Pavao ne pozdravlja je kao usputnu osobu: naziva je sestrom i stavlja uz Filemona, Arhipa i crkvu koja se okuplja u kući.
Apijino ime nalazi se na početku Poslanice Filemonu. Pavao piše Filemonu, svojemu ljubljenom suradniku, zatim „sestri Apiji”, Arhipu, kojega naziva suborcem, te kućnoj crkvi. Poslanica govori o Onezimu i moli Filemona da ga primi kao brata. Apija se nakon uvodnoga pozdrava više ne spominje, pa nije moguće pouzdano opisati njezinu ulogu u odluci koju Pavao traži. Ipak, činjenica da je izrijekom uključena među naslovnike potvrđuje njezino mjesto u zajednici kojoj je pismo bilo namijenjeno.
Pavlov naziv „sestra” sigurno izražava pripadnost zajedničkoj vjeri. Kasnija kršćanska predaja smatra Apiju Filemonovom ženom, ali sam tekst poslanice to izravno ne kaže. Još je manje opravdano Arhipa bez ograde nazivati njihovim sinom. Ono što ostaje čvrsto jest slika kućne Crkve: Evanđelje se živjelo u stvarnim odnosima, pod istim krovom pod kojim su se vjernici okupljali, molili i morali donositi odluke o oproštenju, bratstvu i prihvaćanju.
Istočna predaja Apiju spominje zajedno s Filemonom, Arhipom i Onezimom te pripovijeda da su u Kolosima podnijeli mučeništvo za Neronova progona. Kamenovanje i godina 68. pripadaju toj kasnijoj predaji, a ne izravno potvrđenoj novozavjetnoj povijesti. Zato ih valja primiti kao dio crkvenoga spomena, bez pretvaranja približne godine i načina smrti u sigurnu biografsku činjenicu.
Apiju treba razlikovati i od istoimenih mučenica povezanih sa Solunom ili Korintom. Sličnost imena nije dovoljna da se različite mjesne predaje spoje u jedan životopis. Apija iz Pavlova pozdrava pripada kršćanskoj zajednici povezanoj s Kolosima.
Njezin se spomendan na Zapadu slavi 15. veljače, dok je istočne Crkve zajedno s Filemonom, Arhipom i Onezimom slave 22. studenoga. Ta dva datuma čuvaju dva načina istoga pamćenja: pojedinačni spomen i mjesto unutar zajednice.
Apija ostaje svetica jedne biblijske rečenice, ali ne i neznatna osoba. Njezino ime podsjeća da se Crkva nije širila samo putovanjima apostola i javnim propovijedanjem. Rasla je i u kućama, među vjernicima koji su jedni druge nazivali braćom i sestrama te učili da taj naziv mora mijenjati njihove konkretne odnose.
