Sveta Antuza Carigradska

Sveta Antuza Carigradska, u istočnoj kršćanskoj predaji poznata i kao Antuza Mlađa, bila je bizantska princeza, redovnica i utemeljiteljica samostana. Živjela je u 8. i na početku 9. stoljeća, ali izvori se ne slažu o temeljnim datumima njezina života. Kao godina rođenja navode se 750. i 757., a kao godina smrti 801. i 808. Zbog toga se njezina kronologija može prikazati samo približno.

Bila je kći bizantskoga cara Konstantina V., poznata po ikonoklastičkoj politici. Predaja njezino ime povezuje s opaticom Antuzom iz Mantineje, koju se naziva Antuzom Starijom. Car ju je, navodno, za pohoda u Paflagoniji zamolio da moli za njegovu trudnu ženu, premda ju je ranije progonio zbog štovanja svetih slika. Opatica je prorekla rođenje blizanaca, pa je djevojčica dobila ime Antuza.

Pojedinosti te priče ovise o tome koji se datum rođenja prihvati. Prema jednoj inačici Antuza je rođena 25. siječnja 750. kao blizanka budućega cara Lava IV. Hazara, a majka joj je bila careva prva žena Tzitzak. Prema drugoj rođena je 757., što bi značilo da joj je majka bila Eudokija i da nije mogla biti Lavova blizanka. Sigurno je tek da je pripadala carskoj obitelji i odrastala na carigradskom dvoru.

Kada je stasala za udaju, otac ju je nagovarao da sklopi brak primjeren njezinu položaju. Antuza je, međutim, željela monaški život i nije pristala na carev plan. U društvu u kojemu je brak carske kćeri mogao služiti dinastičkim i političkim ciljevima, njezina je odluka bila i osobno odricanje i odbijanje moći koju joj je položaj nudio.

Nakon očeve smrti raspolagala je znatnom imovinom. Upotrijebila ju je za pomoć siromasima i siročadi. Na dvoru je i dalje nosila odjeću koja je odgovarala njezinu carskom dostojanstvu, ali je ispod nje, prema predaji, oblačila grubu pokorničku košulju. Taj je kontrast postao slikovit znak njezina dvostrukog položaja: izvana princeza, a iznutra žena usmjerena prema redovničkoj jednostavnosti.

Carica Irena, žena njezina brata Lava, veoma ju je cijenila. Za maloljetnosti Konstantina VI. ponudila joj je da sudjeluje u vladanju Carstvom kao suvladarica. Antuza je i tu mogućnost odbila. Umjesto političke vlasti izabrala je služenje i monašku zajednicu, dosljedna ranijem odbijanju braka i dvorskih očekivanja.

Ušla je u samostan svete Eufemije, a carigradski patrijarh Tarasije poslije ju je primio u puno monaško stanje. U Carigradu je osnovala samostan Omonoia. Grčka riječ označuje slogu ili jednodušnost, a može upućivati i na milosrdnu povezanost zajednice. Samostan je postao poznat po strogim pravilima. Dostupni izvori ne donose njihov sadržaj niti podrobnije opisuju Antuzino upravljanje.

Umrla je prema jednoj predaji 801. u dobi od oko pedeset i dvije godine, a prema drugoj 808. u dobi od oko pedeset i sedam. Neizvjesnost datuma ne mijenja glavne obrise njezina života: bila je careva kći koja se odrekla braka, političke vlasti i osobne imovine kako bi živjela kao redovnica te pomagala siromašnima i siročadi.

Antuza Carigradska štuje se kao svetica, a spomendan joj se slavi 18. travnja. U istočnoj se tradiciji javlja i drugi datum, 12. travnja. Smatra se zaštitnicom ženskih samostana i opatija. Ne treba je zamijeniti s Antuzom Starijom iz Mantineje, čije se ime pojavljuje u predaji o njezinu rođenju, niti s drugim sveticama istoga imena.

Njezin kratko sačuvani životopis usredotočen je na niz odbijanja koja su istodobno bila izbori: odbila je dinastički brak kako bi prihvatila monaštvo, odbila je suvladarsku čast kako bi služila bez političke moći i odrekla se imovine kako bi pomogla potrebitima. U tim se odlukama oblikuje lik svetice čija veličina nije počivala na carskom podrijetlu, nego na slobodi kojom se njime nije htjela koristiti za vlastitu korist.