Sveta Antia iz Ilirika

Sveta Antia, čije se ime piše i Anthia, kršćanska je mučenica iz drevne predaje, štovana zajedno sa svojim sinom, svetim Eleuterijem Ilirijskim. O njezinu se životu ne mogu sastaviti sigurna kronologija ni samostalan opširan životopis. Sačuvani izvori uglavnom pripovijedaju o Eleuteriju, a Antiu prikazuju kao njegovu majku i sudružicu u mučeništvu. Njezin se spomendan u latinskoj tradiciji veže uz 18. travnja.

Prema grčkome tekstu nastalome prije 5. stoljeća, Antia je bila udovica rimskoga konzula Eugena. Njezin je muž umro dok je Eleuterije još bio dijete. Antia je sina odvela Anicetu, rimskom biskupu, kako bi ga poučio Svetomu pismu i kršćanskoj vjeri. Predaja zatim opisuje kako je Eleuterije postao đakon i svećenik te, još vrlo mlad, biskup Ilirika.

U toj pripovijesti majčina se uloga ne odvaja od sinovljeva poziva. Antia ga vodi crkvenoj zajednici, prati njegov rast i naposljetku dijeli njegovu sudbinu. Ipak, pojedinosti zahtijevaju oprez. Predaja se možda dijelom oblikovala zbog zamjene Eleuterija Ilirijskoga s papom Eleuterijem, koji se povezuje s papom Anicetom. Zato ni podatak da je Antia bila udovica konzula ni pojedinosti o Eleuterijevu ranome biskupstvu nije moguće uzeti kao potpuno potvrđenu povijest.

Grčka predaja kaže da je Eleuterije djelovao kao biskup Mesane i Ilirika te boravio u Aulonu. Uhitio ga je službenik po imenu Feliks, nakon čega su Eleuterije i Antia odvedeni u Rim na suđenje pred cara Hadrijana. Prema toj inačici oboje su osuđeni na smrt 15. prosinca. Eleuterije je ubijen batinama, a Antia pogubljena mačem.

Latinski prijevod grčkoga teksta, nastao oko 8. stoljeća, donosi drukčije zemljopisne i kalendarske podatke. Eleuterijevo biskupsko sjedište smješta u Aeku u Apuliji, a smrt majke i sina datira 18. travnja. Građani Aeke, prema tome tekstu, preuzeli su njihova tijela iz Rima i odnijeli ih u svoj grad. Povjesničari su poslije upozoravali da bi Aeka mogla biti pogrešno navedena umjesto Mesane, ali ni veza s Mesanom nije sigurna.

Još razvijenija mjesna predaja u Mesini Antiu i Eleuterija smatra svojim građanima. Opisuje niz muka kojima su bili podvrgnuti, uključujući vrelo ulje, smolu, užareno željezo i izlaganje lavovima, prije konačnoga pogubljenja. Takvi su prizori obilježje mučeničkih legendi i ne mogu se potvrditi iz ranoga povijesnog svjedočanstva. Zajednička jezgra različitih inačica ostaje tvrdnja da je Antia bila Eleuterijeva majka, da je s njim dovedena u Rim i da je ondje pogubljena mačem.

Predaje o relikvijama također su složene. Tijela su navodno najprije bila položena u rimskoj crkvi svete Sabine, zatim prenesena u crkvu San Giovanni della Pigna, a poslije u Rieti. I ovdje je moguća zamjena s papom Eleuterijem, čije se relikvije povezuju s istom rimskom crkvom. Rieti je ipak postao najvažnije središte zajedničkoga štovanja Eleuterija i Antie.

Izvan zidina Rietija oko 5. stoljeća sagrađena je crkva svetoga Eleuterija. Prema mjesnoj predaji, biskup Prim donio je onamo relikvije dvoje mučenika iz Rima. Uz njihov je grob u 5. ili 6. stoljeću nastala monaška zajednica. Samostan i crkva poslije su dobivali darove i povlastice, a 13. kolovoza 1198. biskup Adolfo Secenari i papa Inocent III. prenijeli su relikvije u katedralu u Rietiju.

Drevnost kulta sigurnija je od životopisnih pojedinosti. Eleuterijevo se ime pojavljuje u starim grčkim, hijeronimskim, napuljskim i mozarapskim kalendarima, često pod različitim datumima. Antia se štuje uz njega kao majka i mučenica. U latinskoj je tradiciji prevladao 18. travnja, dok grčki životopis smrt smješta na 15. prosinca. Razlika se ne može ukloniti bez neopravdana davanja prednosti jednoj pripovjednoj inačici, pa oba podatka treba sačuvati uz jasno objašnjenje.

Štovanje se iz Rietija i drugih talijanskih središta širilo na različita mjesta. Eleuterije i Antia bili su 18. travnja štovani i u Poreču u Istri. U Canneu se pojavljuje ime Evantia kao ime Eleuterijeve majke; riječ je vjerojatno o iskvarenu obliku imena Antia, ali taj zapis nije dovoljno razjašnjen da bi se bez zadrške proglasio istim kultom.

Antiu treba razlikovati od drugih svetica sličnih imena, napose od Evanthije Nikomedijske. Jednako tako ne treba je poistovjetiti sa sinom Eleuterijem ni s papom Eleuterijem. Njezino je vlastito ime dobro potvrđeno u oblicima Antia, Anthia i talijanskome Anzia.

Sveta Antia iz Ilirika pripada krugu ranokršćanskih mučenika čije je štovanje staro, ali čiji su životopisi kroz stoljeća primili različite mjesne predaje. Njezin naslov svetice i mučenice počiva na drevnome kultu; podatci o obitelji, mjestima i tijeku mučeništva ostaju nesigurni. Najtočnije ju je stoga pamtiti kao majku svetoga Eleuterija i mučenicu koja se s njim zajednički časti 18. travnja.