Sveta Anstrudis Laonska

Sveta Anstrudis Laonska, poznata i kao Anstrude, Austru ili Austrude, bila je franačka redovnica i opatica opatije svetoga Ivana u Laonu. Rođena je oko sredine 7. stoljeća, a umrla 688. Njezin život pripada nemirnom razdoblju suparništva Neustrije i Austrazije, kada su se politički sukobi prelijevali u gradove, obitelji i samostane. U takvu je okruženju desetljećima vodila zajednicu redovnica, štitila njezinu samostalnost i njegovala strogu molitvu, brigu za bolesne i pomoć siromašnima.

Anstrudis je bila kći Sadalberge, utemeljiteljice i prve opatice samostana svetoga Ivana u Laonu, i njezina drugog muža Blandija. Bila je treće od petero djece. Među njezinom braćom bio je Baldwin, koji je poslije također čašćen kao svetac. Obitelj je bila povezana s franačkim plemstvom i crkvenim životom, ali izvor o Anstrudisinu životu nastao je tek u 9. stoljeću. Zato se njegove pojedinosti čitaju kao hagiografska predaja, a ne kao suvremena kronika.

Prema toj predaji, majka je u bazilici svetoga Remigija molila za djecu i posvetila ih redovničkom životu. Anstrudis je odgojena u kršćanskoj vjeri, ali nije od početka živjela u samostanu. Rođaci su joj vjerojatno namijenili brak s mladim plemićem Landramnom. Ona je izabrala drukčiji put te je oko 657., kao djevojčica od približno dvanaest godina, ušla u opatiju koju je vodila njezina majka.

Godina njezina rođenja nije sasvim sigurna. Podatak o ulasku u samostan s dvanaest godina upućuje na približno 645., dok tvrdnja da je 670. imala dvadeset godina daje nešto kasniju godinu. Zbog toga je razborito reći da se rodila oko sredine 7. stoljeća, bez inzistiranja na jednoj godini.

Nakon Sadalbergine smrti 670. redovnice su Anstrudis izabrale za opaticu. U izboru su sudjelovali i laonski biskup te mjesno plemstvo, a spominje se i kraljevo dopuštenje. Bila je vrlo mlada za toliku odgovornost. Predaja naglašava da službu nije tražila, ali ju je prihvatila i vjerno nastavila majčin rad.

Njezino vodstvo nije se svodilo na upravljanje posjedima. Životopis je opisuje kao opaticu koja je pazila na redovničku stegu, vodila sestre i bila darežljiva prema siromašnima. Danju je obilazila obližnje crkve i bolesnike. Noću je dugo molila, a odmarala se kratko i skromno. Postila je strogo i jela jednom dnevno, uz izmjene rasporeda nedjeljom, o blagdanima i u danima posta. Takvi opisi nose obilježja srednjovjekovnoga ideala svetosti, ali jasno prenose ono što je zajednica smatrala jezgrom njezina života: molitvu, samosvladavanje i pozornost prema drugima.

Samostan nije bio izvan političkih sukoba. Nakon smrti franačkoga kralja Klotara III. zaoštrila se borba između Pipinovaca i neustrijskih protivnika. Anstrudisina obitelj vjerojatno je bila bliska Pipinovcima, pa je opatica postala metom pritiska. Ebroin, utjecajan saveznik kralja Teodorika III., pokušao ju je svrgnuti i prognati iz samostana.

U istom je sukobu oko 679. stradao njezin brat Baldwin. Anstrudis ga je poslala da pregovara s protivnicima, ali su ga ljudi kojima je vjerovao ubili iz zasjede. Životopis opisuje njezinu duboku žalost i krivnju zbog bratove smrti. Stanovnici Laona i redovnice žalovali su zajedno s njom. Iako izvor ne daje dovoljno pojedinosti za potpunu rekonstrukciju događaja, Baldwinovo ubojstvo pokazuje koliko je političko nasilje izravno zahvatilo njezinu zajednicu.

Hagiografija pripovijeda da je Ebroin jednom nasilno ušao u samostan i naredio Anstrudisino svrgavanje. Pjevanje redovničkoga zbora navodno ga je smirilo pa je odustao od progona i obećao zaštitu zajednici. Drugi protivnik, Cariveus, zaprijetio joj je mačem u crkvi, ali je pred njezinom hrabrošću zatražio oproštenje. Anstrudis mu je oprostila. Kada je mladi Ebroard napao Laon, uzeo samostanske ključeve i ubrzo umro pred vratima, ona ga je ipak dostojno pokopala.

Sukobila se i s laonskim biskupom Madelgarom, koji je pokušao ograničiti njezinu vlast nad opatijom. Zatražila je pomoć od Pipina, a on je poslao sina Grimoalda da zaštiti zajednicu. Te epizode dolaze iz kasnijega životopisa i ne mogu se u svim pojedinostima potvrditi. Zajedno ipak ocrtavaju opaticu koja nije napuštala svoju službu pod pritiskom te je za samostan tražila i duhovnu i pravnu zaštitu.

Anstrudisina Vita pripisuje joj ozdravljenja za života. Navodi slijepe koji su progledali, ženu oslobođenu teške glavobolje nakon znaka križa i redovnicu koja se oporavila iz stanja nalik smrti. Većina čudesa ipak je smještena nakon njezine smrti. Na grobu su, prema predaji, ozdravljali ljudi s različitim teškim bolestima, a jedna je redovnica u snu primila nalog da se u bazilici podigne oltar.

Umrla je 688. Pred smrt je okupila sestre, zamolila ih za oproštenje i svakoj oprostila. Životopis njezin odlazak opisuje slikama velike svjetlosti i sjajnih ptica nad samostanom. Takvi prizori pripadaju jeziku hagiografije: njima zajednica izražava uvjerenje da je njezina opatica dovršila život u Božjoj blizini.

Štovanje Anstrudis razvilo se prije uspostave kasnijih formalnih postupaka kanonizacije. Njezino se ime čuva u galikanskoj i benediktinskoj predaji, a njezin životopis, Vita Anstrudis abbatissae Laudunensis, nastao je u 9. stoljeću. Upravo je taj tekst sačuvao najviše vijesti o njezinu životu, ali i oblikovao sliku svetice kroz čudesne znakove i moralne primjere.

Anstrudis je u crkvenom pamćenju nerazdvojno povezana s Laonom. Opatija svetoga Ivana bila je mjesto njezina redovničkog odrastanja, službe i ukopa te središte iz kojega se širilo njezino štovanje. Ipak, ona nije isto što i sveta Sadalberga, njezina majka i prethodnica na čelu opatije. Ne treba je zamijeniti ni sa svetom Austrebertom, drugom franačkom opaticom slična imena. Oblici Anstrude, Austru i Austrude pripadaju Anstrudis, dok označnica Laonska jasno čuva njezin vlastiti identitet.

Spomendan svete Anstrudis Laonske slavi se 17. listopada. U njezinu životu ističu se ustrajnost mlade opatice, skrb za sestre, bolesne i siromašne te hrabrost pred nasiljem. Kasnija predaja dodala je brojne čudesne prizore, no i bez njih ostaje snažan lik žene koja je u politički opasnom vremenu sačuvala povjerenu zajednicu.