Sveta Angadrisma
- Slavi se
- 14. listopada
Sveta Angadrisma bila je franačka redovnica i opatica iz 7. stoljeća. Vodila je benediktinski samostan u Oroër-des-Viergesu kraj Beauvaisa, a umrla je oko 695. Njezin se spomendan slavi 14. listopada. Stoljećima je osobito čašćena u Beauvaisu, čijom se zaštitnicom smatra.
Potjecala je iz Thérouannea i, prema predaji, pripadala obitelji grofova od Boulognea. Njezin otac navodi se kao Robert I., biskup Toursa, a Lambert, biskup Lyona, kao njezin rođak. Obrazovala se u Thérouanneu kod Lamberta i svetoga Audomara, poznatoga i kao Omer. Ti podatci dolaze iz kasnije hagiografske predaje, pa ih nije moguće provjeravati kao vijesti njezinih suvremenika.
Angadrisma je od mladosti željela redovnički život. Obitelj ju je ipak namijenila dogovorenom braku sa svetim Ansbertom od Chaussyja. Predaja pripovijeda da je žarko molila da bude oslobođena te obveze i da je tada oboljela od gube. Bolest je uklonila zapreku njezinu redovničkom pozivu. Kada joj je dopušteno stupiti u samostan, navodno je ozdravila.
Redovničku je koprenu primila od svetoga Ouena, nadbiskupa Rouena. Oko 660. njezin joj je otac sagradio benediktinski samostan u Oroër-des-Viergesu blizu Beauvaisa. Ondje je postala opaticom. Sam naziv mjesta, povezan s djevicama, u kasnijoj je pobožnosti ostao usko vezan uz zajednicu kojom je upravljala.
O načinu njezina vođenja samostana i svakodnevnom životu sestara nisu sačuvane pojedinosti u raspoloživom životopisu. Ipak, dugotrajan spomen na Angadrismu pokazuje da je zajednica u njoj prepoznala postojanu redovnicu i duhovnu majku. Ako je točna predaja da je umrla u dobi višoj od osamdeset godina, njezin je život obuhvatio veći dio burnoga 7. stoljeća.
Umrla je 14. listopada oko 695. Njezino štovanje potječe iz vremena prije uređenoga postupka kanonizacije. Nije, dakle, proglašena svetom u kasnijem formalnom procesu, nego je njezin kult nastao i učvrstio se u mjesnoj Crkvi te bio prihvaćen dugotrajnim štovanjem.
U kršćanskoj umjetnosti Angadrisma se prikazuje kao opatica, često sa štapom i knjigom. Katkad joj je lice obilježeno tragovima gube, prema predaji o bolesti koja joj je otvorila put u redovnički život. Zaziva se protiv suše i požara, a njezino je zaštitništvo osobito vezano uz današnju biskupiju Beauvais-Noyon-Senlis.
Angadrismina priča spaja povijesnu jezgru i hagiografsku predaju. Pouzdano je sačuvan spomen opatice iz okolice Beauvaisa, njezina samostana, približne godine smrti i mjesnoga kulta. Pripovijest o bolesti i ozdravljenju oblikovala je način na koji su kasniji naraštaji razumjeli njezin poziv: kao odlučno traženje slobode da se život potpuno posveti Bogu.
