Sveta Anastazija Patricija
- Slavi se
- 10. ožujka
Sveta Anastazija Patricija štuje se kao bizantska dvorska dama koja je napustila Carigrad, postala redovnica i posljednje desetljeće života provela kao pustinjakinja u egipatskoj pustinji. Živjela je u šestom stoljeću, u doba cara Justinijana I. i carice Teodore. Njezin se život poznaje ponajprije iz koptske i šire istočne hagiografske predaje, pa se pojedinosti ne mogu provjeriti kao suvremeno povijesno svjedočanstvo.
Naslov Patricija ne označuje njezin rod, nego visoki dvorski položaj. Predaja je opisuje kao uglednu članicu pratnje carice Teodore u Carigradu. Na Justinijanovu dvoru živjela je među najmoćnijim ljudima Bizantskoga Carstva, u okruženju bogatstva, političkog utjecaja i složenih odnosa. Kasniji životopis tvrdi da joj je car bio sklon te da je carica zbog toga postala ljubomorna. Nije moguće utvrditi povijesnu točnost toga motiva, ali on u pripovijesti objašnjava Anastazijin nagli odlazak s dvora.
Napustila je Carigrad i otputovala u Egipat. U blizini Aleksandrije, na mjestu zvanom Pempton, osnovala je samostan. Ondje je živjela u redovničkoj zajednici i raspolagala svojim položajem i imetkom u korist novoga života. Samostan je poslije nosio njezino ime, što pokazuje koliko se njezin spomen ukorijenio u mjesnoj predaji.
Nakon smrti carice Teodore 548. godine, prema hagiografskom izvještaju, car Justinijan pokušao je pronaći Anastaziju i vratiti je na dvor. Ona se tada obratila opatu Danijelu iz Sketa. Sket je bio jedno od velikih središta egipatskoga monaštva, prostor u kojemu su pustinjaci tražili samoću, molitvu i strogo odricanje. Danijel ju je odveo u udaljenu špilju ili ćeliju, približno osamnaest milja od samostanskoga središta.
Kako bi sakrio njezin identitet, dao joj je mušku redovničku odjeću i nazvao je Anastazije, odnosno eunuh Anastazije. Predaja kaže da je tako živjela dvadeset osam godina. Jedan joj je monah redovito donosio hranu i vodu, a nitko drugi nije smio prilaziti. Anastazija je vrijeme provodila u molitvi i pustinjačkoj stezi, daleko od dvora i javnoga priznanja koje je nekoć uživala.
Motiv žene koja pod muškim imenom živi među pustinjskim monasima pojavljuje se i u drugim istočnim svetačkim životopisima. U Anastazijinoj priči on naglašava potpun prekid sa starim položajem i odluku da ostane nepoznata. Ne treba ga pretvarati u pouzdano dokumentiranu biografsku pojedinost. Sačuvani tekst pripada hagiografskom žanru, koji povijesne osobe prikazuje kroz obrasce povlačenja, prerušavanja, kušnje i duhovne pobjede.
Pred kraj života Anastazija je, prema predaji, na krhotini keramike napisala poruku opatu Danijelu da se približava njezina smrt. Danijel je došao s jednim učenikom, pričestio je i ostao uz nju. Tek nakon smrti učenik je doznao da pustinjak kojega je poznavao kao Anastazija nije bio muškarac. Danijel ju je pokopao u njezinoj ćeliji, čuvajući tajnu njezina života do kraja.
Godina smrti tradicionalno se navodi kao 576., a u koptskoj se predaji njezin spomen povezuje s 26. danom mjeseca Tobe. Ti podatci dolaze iz kasnijega Života Danijela iz Sketa i ne mogu se neovisno potvrditi. Stoga je sigurnije reći da je umrla u drugoj polovici šestoga stoljeća. Nije bila mučenica: pojedini sekundarni kataloški naslov koji joj pridaje mučeništvo nije u skladu s glavnom predajom o njezinu mirnom pustinjačkom završetku.
Anastaziju Patriciju ne treba miješati sa svetom Anastazijom Sirmijskom, odnosno Stošijom, ni s rimskom mučenicom Anastazijom koja se spominje s Bazilisom. Njezin se identitet određuje dvorskim naslovom, vezom s caricom Teodorom, odlaskom u Egipat i pustinjačkim životom pod muškim imenom.
Štuju je Katolička, Istočna pravoslavna i Orijentalne pravoslavne Crkve. Njezin je kult nastao prije suvremenih postupaka proglašenja svetaca. Iako izvori ne dopuštaju čvrstu rekonstrukciju svakoga događaja, predaja je sačuvala jasnu sliku žene koja je visoki društveni položaj zamijenila anonimnošću egipatske pustinje. Spomendan svete Anastazije Patricije slavi se 10. ožujka.
