Sveta Ana Schäffer

Sveta Ana Schäffer provela je gotovo cijeli odrasli život prikovana uz bolesničku postelju. Nije osnovala redovničku zajednicu, nije putovala kao misionarka i nije obnašala javnu službu. Njezin se apostolat razvio u maloj sobi u bavarskom Mindelstettenu, među zavojima, pismima, ručnim radom i susretima s ljudima koji su joj dolazili po utjehu.

Rođena je 18. veljače 1882. u Mindelstettenu u Njemačkoj. Njezin otac radio je kao stolar, ali je umro u četrdesetoj godini života i ostavio obitelj u teškom siromaštvu. Ana je zbog toga rano prekinula školovanje. Već od četrnaeste godine radila je kao služavka kako bi pomogla ukućanima i uštedjela za život u redovničkoj zajednici, kojemu se dugo nadala. Obiteljske potrebe ipak su stalno trošile ono malo što je mogla zaraditi.

Prema njezinu kasnijem svjedočanstvu, 1898. doživjela je viđenje Krista u kojem je naslutila da je pred njom dug put patnje. Tada još nije mogla znati koliko će se temeljito promijeniti njezin svakodnevni život. Presudan događaj zbio se 4. veljače 1901., dok je radila u praonici. Pokušavajući ponovno pričvrstiti dimovodnu cijev, poskliznula se i pala tako da su joj obje noge dospjele u vrelu vodu.

Opekline su bile teške. Liječnici su pokušavali liječiti rane, a Ana je tijekom sljedećih godina prošla više od trideset operacija. Svako previjanje donosilo je novu bol, a presađivanje kože nije uspjelo. Unatoč dugotrajnoj liječničkoj skrbi ostala je nepokretna. San o redovničkom životu time se ugasio, a majka je preuzela brigu o njoj sve do smrti.

Ana isprva nije lako prihvatila tako nagao prekid svojih planova. Trebala je naučiti živjeti sa stalnom boli, ovisnošću o tuđoj pomoći i činjenicom da se njezino stanje ne popravlja. S vremenom je upravo bolesnička soba postala mjesto njezina duhovnog sazrijevanja. Umjesto da se zatvori u vlastitu nevolju, usmjeravala je pozornost prema ljudima koji su je posjećivali i tražili riječ ohrabrenja.

U središtu njezina dana bili su molitva i euharistija. Posebno je štovala Presveto Srce Isusovo i njegovala pobožnost prema Mariji. Mjesni joj je opat svakodnevno donosio pričest. U svojim je zapisima svjedočila da je nakon pričesti barem nakratko zaboravljala tjelesnu bol i osjećala snažnu čežnju za Bogom. Vjera joj nije uklonila patnju, ali joj je iz dana u dan pomogla da je ne pretvori u ogorčenost.

Svoje je dane opisivala kroz tri „ključa”: patnju, pisanje i pletenje. Premda se nije mogla kretati, izrađivala je odjeću za prijatelje i održavala veze s ljudima pismima. Odgovarala je onima koji su joj povjeravali svoje brige, obećavala molitvu i nastojala ponuditi mir koji je sama mukotrpno stjecala. Njezina postelja tako nije bila samo mjesto bolesti nego i središte tihog služenja.

Pisanje joj je omogućilo da iskustvo bolesti ne ostane zatvoreno u osobnom dnevniku boli. Bilježila je uspomene, misli o vjeri i čežnju za vječnom domovinom, a njezina su se pisma širila dalje nego što je sama mogla putovati. Tako je ostvarila drukčiji oblik poziva od onoga koji je zamišljala u mladosti. Redovnička joj vrata nisu bila otvorena, ali je u vlastitoj kući razvila uređen život molitve, rada i služenja.

Stanovnici Mindelstettena sve su je češće posjećivali. Privlačili su ih njezina vedrina, strpljenje i dobrota, osobito zato što nisu proizlazili iz lagodna života. Čak su i ljudi koji su prema njoj isprva bili nepovjerljivi ostajali dirnuti načinom na koji ih je primala. Potporu joj je naposljetku pružio i brat koji se prije držao podalje od vjere.

Od 1910. uz Anu su se povezivali izvještaji o mističnim pojavama. Njezini su suvremenici govorili o viđenjima i skrivenim stigmama, a ona ih nije željela izlagati javnosti. Ono što je bilo vidljivo svima ostalo je jednostavnije: primala je posjetitelje, pisala, molila i nastojala tuđu patnju nositi zajedno s vlastitom.

Godine 1925. oboljela je i od raka debeloga crijeva. Paraliza se proširila prema kralježnici, pa je sve teže govorila i pisala. Ujutro 5. listopada primila je posljednju pričest. Ubrzo je izgovorila: „Isuse, živim za tebe!” i umrla nekoliko minuta poslije, u dobi od četrdeset i tri godine.

Već su je na sprovodu mnogi smatrali sveticom. Nakon smrti vjernici su počeli dolaziti na njezin grob i moliti za njezin zagovor. Prikupljena su brojna pisma i svjedočanstva, a postupak za proglašenje blaženom otvoren je desetljećima poslije. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 7. ožujka 1999. U toj je prigodi njezinu bolesničku postelju opisao kao mjesto apostolata koji je dosegnuo daleko izvan njezina doma.

Glas o njezinu zagovoru rastao je među ljudima koji su posjećivali grob. Brojna prijavljena uslišanja postala su dio predaje povezane s Anom, dok je crkveni postupak obuhvatio opsežno prikupljanje pisama i svjedočanstava. Taj je rad nastojao razlučiti ne samo izvanredne tvrdnje nego i trajnost njezinih kreposti: strpljenje, nadu, molitvu i raspoloživost za druge u godinama teške nepokretnosti.

Papa Benedikt XVI. proglasio je Anu Schäffer svetom 21. listopada 2012. Njezin se spomendan slavi 5. listopada, na dan smrti. Sačuvani zapisi, među kojima je bilježnica o godinama bolesti i čežnji za vječnom domovinom, prenose unutarnji put žene kojoj su bolest i siromaštvo oduzeli planirani život, ali ne i sposobnost da služi drugima.

Ana Schäffer nije birala nesreću koja ju je zadesila niti ju je prikazivala kao laku. Njezina se svetost oblikovala u dugom prihvaćanju stvarnosti koju nije mogla promijeniti. U ograničenom prostoru vlastite sobe pronašla je način da ostane prisutna u životima drugih: slušala ih je, pisala im, izrađivala darove i molila za njih. Upravo je ta postojana blizina ljudima postala najjasnije obilježje njezina života. Njezina priča ostaje svjedočanstvo djelatne ljubavi usred krajnje tjelesne nemoći.