Sveta Amata iz Asiza

Sveta Amata iz Asiza bila je klarisa u San Damianu i jedna od prvih sljedbenica svete Klare Asiške. Živjela je u prvoj polovici 13. stoljeća, a umrla je 1254. ili 1255. Njezino ime, koje na latinskom znači „ljubljena”, često se susreće kao redovničko ime među klarisama.

Kasnija predaja smješta je u plemićku obitelj iz Asiza. Otac joj je bio Martino di Carano, a majka Donna Penenda, koja se opisuje kao najstarija sestra svete Klare. Prema toj genealogiji Amata je bila Klarina nećakinja, a sveta Balbina njezina sestra. Te obiteljske veze poznate su iz kasnijih hagiografskih zapisa, pa nisu jednako čvrste kao Amatino vlastito svjedočenje u Klarinu kanonizacijskom postupku.

Amata je odrasla u imućnoj sredini. Predaja je prikazuje kao živahnu djevojku kojoj su bili dragi odjeća, zabave i društveni život. Roditelji su joj namijenili brak, a ona se isprva nije protivila takvoj budućnosti. Bila je bliska s Klarom, ali Klarin strogi život siromaštva dugo nije bitno utjecao na njezine odluke.

Prijelom se dogodio kada je posjetila Klaru u San Damianu kako bi zatražila savjet o zarukama. Umjesto povratka zaručniku odlučila je ostati u samostanu. Prijatelji i zaručnik pokušavali su je nagovoriti da promijeni odluku, ali je ušla u klauzuru i pridružila se zajednici koju je Klara oblikovala uz crkvu što ju je sveti Franjo Asiški obnovio na početku svojega djelovanja.

U San Damianu Amata je prihvatila život molitve, siromaštva i sestrinskoga zajedništva. Ondje je provela oko dvadeset godina. Kasnija klariska predaja njezin ulazak tumači kao odgovor na Klarine molitve i kao duboko obraćenje od prijašnjega načina života. Amata je svoj redovnički put živjela s osobitom revnošću, svjesna i vlastite slabosti i Božjega milosrđa.

Dugotrajna bolest obilježila je dio njezina samostanskog života. Godinu dana patila je od vodene bolesti i snažnoga kašlja, a trinaest mjeseci od jakih bolova u trbuhu, vrućice i simptoma nalik gripi. Trbuh joj je bio toliko otečen da se nije mogla sagnuti.

Amata je 1253. u postupku za Klarinu kanonizaciju posvjedočila da je Klara položila ruke na nju i načinila znak križa. Do sljedećega dana, prema njezinu iskazu, bolest je nestala i nije se vratila. Taj je događaj dio službeno zabilježena svjedočanstva o Klarinu životu, premda pripada području vjerskoga iskustva i čudesnoga ozdravljenja.

Amata se brinula za Klaru u posljednjoj bolesti. Predaja uz te dane povezuje mistična viđenja koja su dvije žene zajedno doživjele. Nakon Klarine smrti Amata je bila među redovnicama pozvanima da svjedoče o njezinu životu, molitvi, strogosti, ljubavi prema sestrama, viđenjima i čudesima.

Njezino svjedočanstvo ima posebnu povijesnu vrijednost jer je pripadala skupini od pet sestara koje su najdulje živjele s Klarom u San Damianu. Zahvaljujući njihovim iskazima Klarin se život ne poznaje samo preko kasnijih klerikalnih pripovjedača, nego i kroz glasove žena koje su s njom dijelile svakodnevicu. Amata je stoga važna i kao svjedokinja ranoga klariskog života.

Umrla je oko 1254. ili 1255. i pokopana je u San Damianu. Predaja navodi da je položena uz sestru Balbinu, također jednu od ranih Klarinih sljedbenica. Godina 1250., koja se pojavljuje u jednom sažetom podatku, nije spojiva s Amatinim svjedočenjem iz 1253. i zato se ne može prihvatiti.

Amata se u mjesnoj i klariskoj predaji časti kao sveta, a spomendan joj je 20. veljače. U sačuvanoj građi nije dokumentiran poseban formalni čin beatifikacije ili kanonizacije, pa njezin status pripada staromu lokalnom štovanju.

Sveta Amata iz Asiza nije blažena Amata od San Sista. Potonja je bila dominikanka u Bologni, družica blaženih Dijane i Cecilije, te je umrla 1270. Amatu iz Asiza određuju San Damiano, pripadnost klarisama i svjedočenje u postupku svete Klare.

Spomendan svete Amate iz Asiza slavi se 20. veljače. Njezin je život ostao tijesno povezan sa svetom Klarom, ali ne samo kao obiteljska predaja. Kao redovnica koja je s Klarom živjela dva desetljeća i potom dala vlastito svjedočanstvo, Amata je ostavila izravan trag u povijesti prvih klarisa.