Sveta Amandina iz Schakkebroeka

Sveta Amandina iz Schakkebroeka, rođena kao Pauline odnosno Marie-Pauline Jeuris, bila je belgijska franjevka misionarka, bolničarka i mučenica u Kini. Rodila se 28. prosinca 1872. u Schakkebroeku, naselju uz Herk-de-Stad u Belgiji, a ubijena je 9. srpnja 1900. u Taiyuanu tijekom Bokserskoga ustanka.

Njezin otac Cornelius Jeuris rodio se 25. veljače 1830., a majka Agnes Thijs 13. svibnja 1836. Obitelj je živjela skromno i imala devetero djece. Izvori se razilaze o tome je li Pauline bila šesto ili sedmo dijete. Majka je umrla 27. listopada 1879. pri rođenju devetoga djeteta, pa je Pauline sa sedam godina ostala bez njezine skrbi.

Do petnaeste godine živjela je kod susjede iz obitelji Celis-Jans, a sljedeće dvije godine u obitelji Van Schoonbeek-Jans. Osnovnu je školu pohađala kod uršulinki u Herk-de-Stadu. Godine 1886. služila je kod Sestara ljubavi u Sint-Truidenu, gdje je mogla nastaviti obrazovanje. Sa zajednicom su već bile povezane i njezine starije sestre Marie i Rosalie.

Obiteljske obveze nisu prestale kada je Pauline počela razmišljati o redovništvu. Dana 2. kolovoza 1892. otišla je u Hasselt pomagati sestri Anne, koja je nakon muževe smrti ostala bolesna i sama s četvero djece. Taj dio života pokazuje njezino iskustvo svakodnevne skrbi prije nego što je postala redovnica i misionarka.

Pauline je stupila u Institut franjevačkih misionarki Marije i dobila redovničko ime Marie Amandine. Jedna predaja njezin ulazak u red smješta u Antwerpen i povezuje ga s petnaestom godinom, ali taj podatak nije jednako potvrđen. Sigurno je da je redovnička formacija usmjerila njezin život prema njezi bolesnih i misijskom služenju.

Prvo je djelovala u Marseilleu, gdje je njegovala bolesnike i pripremala se za misije. Potom je krenula prema Aziji. Na putu se zaustavila u Colombu na Šri Lanki, gdje je susrela sestru koja je ondje djelovala kao misionarka. Njezino konačno odredište bio je Taiyuan, tada poznat i kao Tai-yuen-fu, u sjevernoj kineskoj pokrajini Shanxi.

U Taiyuanu je radila u misijskoj bolnici te njegovala bolesnike i siročad. Bila je najmlađa među sestrama svoje zajednice. Otvorenost, srdačnost i smisao za humor približili su je ljudima kojima je služila. Kinezi su je nazvali „nasmijanom strankinjom” jer je i zahtjevnu bolničku svakodnevicu znala ublažiti vedrinom. Njezin se misijski rad nije svodio na poučavanje: velik dio dana prolazio je u neposrednoj skrbi za ranjive.

Krajem 19. stoljeća u Kini je rastao otpor prema stranim silama, misionarima i kineskim kršćanima. Bokserski ustanak prerastao je 1900. u otvoren progon. U pokrajini Shanxi vlasti su podržale nasilje nad kršćanima i misionarima. Edikt izdan 1. srpnja objavio je prekid dotadašnjih odnosa s europskim misionarima: stranci su trebali otići, a domaći kršćani bili su izloženi prisili da se odreknu vjere pod prijetnjom smrti.

Amandina je ostala uz svoju zajednicu i ljude kojima je služila. Kada je čula da se progon približava, rekla je da ne moli Boga da mučenike spasi, nego da ih ojača. Rečenica ne prikriva opasnost kojoj su sestre bile izložene: znale su da ih očekuju uhićenje i smrt, ali nisu napustile svoje poslanje.

Uhićena je s drugim svjedocima vjere i zatvorena. Dana 9. srpnja 1900. pogubljena je u Taiyuanu sa šest sestara Franjevačkih misionarki Marije. Predaja zajednice pamti da su na putu prema smrti pjevale Te Deum, himan zahvalnosti. Amandina je imala dvadeset i sedam godina.

S njom su umrle sestre koje imaju vlastite životopise i identitete; Amandinina biografija ne obuhvaća njihove pojedinačne životne putove. Sve pripadaju skupini mučenika Shanxija i širem zboru mučenika Kine. Njihovo je zajedničko stradanje postalo dijelom crkvenoga pamćenja progona u kojem su ubijani kineski vjernici, svećenici, redovnice i strani misionari.

Papa Pio XII. proglasio je Amandinu blaženom 24. studenoga 1946. zajedno s drugim mučenicima franjevačke obitelji iz Kine. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je svetom 1. listopada 2000. u skupini od 120 mučenika Kine. Time je njezina osobna uspomena uključena u širu povijest kršćanskoga svjedočanstva u Kini, ali je ostala prepoznatljiva po služenju u bolnici i vedrini zbog koje su je pamtili ljudi Taiyuana.

Spomendan svete Amandine iz Schakkebroeka slavi se 9. srpnja, na dan njezina mučeništva. Pojedini zapis navodi 8. srpnja, no potvrđeni datum smrti i zajednički spomen taiyuanskih mučenika podupiru 9. srpnja. Razlikovni dodatak „iz Schakkebroeka” čuva njezin stvarni identitet među drugim redovnicama i mučenicama koje nose ime Amandina ili Marija Amandina.