Sveta Amalberga iz Maubeugea

Sveta Amalberga iz Maubeugea, koju predaja naziva i Amalijom, Amalburgom ili Amelijom, bila je redovnica štovana u krajevima današnje Belgije i sjeverne Francuske. Živjela je u merovinško doba, vjerojatno u 7. stoljeću, a umrla je oko 690. Njezin je život poznat ponajprije iz kasne hagiografske predaje, pa se čvrsta povijesna jezgra mora razlikovati od rodoslovlja i obiteljskih pojedinosti oblikovanih stoljećima poslije.

Amalbergino rođenje predaja smješta oko 600. u Brabant. Povezuje je sa svetim Geremarusom te s Pipinom Landenskim, ali se njihovo točno srodstvo različito opisuje: naziva je Pipinovom sestrom ili nećakinjom. Te tvrdnje nije moguće potvrditi suvremenim svjedočanstvima.

Prema razvijenijoj inačici legende, Pipin ju je protiv njezine volje udao za velikaša Thierryja. Iz toga se braka rodila Pharaildis, poslije štovana kao svetica. Nakon Thierryjeve smrti Amalberga se udala za grofa Witgera, kojega predaja naziva vojvodom Lotaringije. S njime je imala djecu koja su također ušla u kršćansku predaju svetosti.

Broj njihove djece nije jednako sačuvan. Jedna predaja spominje troje: Emeberta, Reineldis i Gudulu. Druga Amalbergu prikazuje kao majku petero svetaca te tomu nizu dodaje Pharaildis i Ermelindis. Pouzdano obiteljsko stablo stoga nije moguće sastaviti. Ipak, trajna povezanost Amalberge s Gudulom, Reineldis i Emebertom pokazuje koliko je njezina uspomena bila važna mjesnim crkvenim zajednicama.

Nakon što su djeca odrasla, bračni su drugovi izabrali redovnički život. Witger se povukao među benediktince u Lobbesu, a Amalberga je pristupila benediktinkama u Maubeugeu, u današnjoj sjevernoj Francuskoj. Ondje je živjela u molitvi i askezi. Taj prijelaz iz plemićkoga i obiteljskoga života u samostan čini središte njezina tradicionalnog životopisa.

Umrla je oko 690. Predaja je povezuje s pokopom u Lobbesu uz supruga, iako pojedinosti njezina posljednjeg razdoblja nisu povijesno razjašnjene. Njezine su relikvije u 15. stoljeću prenesene iz Lobbesa u Binche u današnjoj Belgiji, gdje se razvilo važno središte njezina štovanja. Datumi obilježavanja prijenosa nisu ujednačeni: spominju se 10. i 20. lipnja te 2. srpnja. Ti datumi ne mijenjaju njezin glavni spomendan, koji se slavi 10. srpnja.

Najpoznatiji pisani životopis, Vita sancti Amalbergae viduae, nastao je tek u 11. stoljeću. Vjerojatno ga je između 1033. i 1048. sastavio Hugo, opat Lobbesa. Djelo je Amalberginu uspomenu oblikovalo u cjelovit svetački životopis, ali je pritom preuzelo rodoslovne motive iz druge hagiografije, Passio sancti Katharinae. Lik vojvode Witgera oslonjen je na Wigerica Lotarinškoga, povijesnu osobu iz 10. stoljeća, dakle iz vremena mnogo kasnijega od Amalbergina navodnog života. Zbog toga njezini brakovi, rodbinske veze i broj djece pripadaju ponajprije hagiografskoj predaji.

Amalbergu su vjernici zazivali kod vrućice, bolova u rukama i modrica. U umjetnosti se uz nju povezuju knjiga i kruna, no ikonografski znakovi zahtijevaju oprez jer je često zamjenjuju s drugom svetom Amalbergom. Njezino štovanje pripada drevnom, pretkongregacijskom kultu; nije riječ o modernom postupku kanonizacije s poznatim dekretom i datumom.

Sveta Amalberga iz Maubeugea nije sveta Amalberga iz Temsea. Temska je Amalberga bila djevica iz 8. stoljeća, umrla 772., a uz nju se vežu legende o Karlu Velikom, prelasku rijeke na velikoj ribi te atributi jesetre, sita i gusaka. Obje se slave 10. srpnja, što je kroz stoljeća olakšalo miješanje njihovih životopisa i prikaza. Od njih je različita i sveta Amelberga iz Susterena.

Spomendan svete Amalberge iz Maubeugea slavi se 10. srpnja. Njezina prisutnost u mjesnoj pobožnosti povezuje Maubeuge, Lobbes i Binche. Drevno štovanje čuva uspomenu na merovinšku ženu, suprugu i majku koja je završni dio života provela u benediktinskoj zajednici, dok pojedinosti njezina rodoslovlja pripadaju kasnoj legendi i ostaju izvan dosega sigurne povijesti.