Sveta Amalberga od Temsea

Sveta Amalberga od Temsea, poznata i kao Amalija, Amelia ili Amelberga, bila je posvećena djevica iz 8. stoljeća, povezana s Munsterbilzenom, Temseom i Gentom. Prema predaji rodila se oko 741. u Ardenima, a umrla je 10. srpnja 772. u Bilsenu. Štovana je drevnim kultom, bez modernoga postupka kanonizacije.

Amalberga je vjerojatno potjecala iz franačkoga područja Ardena, a njezino se podrijetlo katkad povezuje i s Frizijcima. Odgojila ju je sveta Landrada, utemeljiteljica opatije Munsterbilsen. Ondje je Amalberga izabrala posvećeni život. Kasnija je predaja prikazuje kao redovnicu koja je naslijedila Landradu na čelu zajednice ili je kao poglavarica vodila skupinu žena na vlastitim posjedima. Precizan oblik njezine službe nije moguće utvrditi, ali je trajno pamćena kao djevica posvećena Bogu i voditeljica redovničke zajednice.

Najpoznatiji dio njezina životopisa pripada legendi o Karlu Velikom. Amalbergina ljepota, plemenitost i pobožnost navodno su privukle pozornost njegova oca Pipina Maloga, koji ju je želio udati za sina. Ona je brak odbila jer je već izabrala posvećeni život. Karlo ju je zatim pokušao pridobiti, a ona je pobjegla iz Munsterbilzena.

Jedna inačica predaje govori da je Karlov lov na medvjeda Amalbergi pružio vrijeme za bijeg. Poslije ju je pronašao u crkvi u Meterenu, gdje je odrezala kosu kako bi prikrila izgled i pokazala svoju odluku. Kad ju je pokušao silom odvesti s oltara, slomio joj je ruku. Ruka je, prema legendi, odmah ozdravila, a Amalberga je ostala nepomična snagom koju Karlo nije mogao nadvladati. On se zatim razbolio, pokajao i ozdravio nakon njezine molitve.

Priča je zapisana stoljećima nakon njezina života i ne može se prihvatiti kao pouzdan povijesni izvještaj. Već su stariji kritički hagiografi upozoravali da je razvijeni prikaz romantična legenda. Inačica koju je u 10. stoljeću zabilježio Radbod Utrechtski ipak pokazuje da je predaja o Amalbergi već tada bila ukorijenjena. U drugom predajnom lancu povezuje se i s Goscelinom iz Canterburyja.

Legenda se nastavlja Amalberginim dolaskom do rijeke Schelde. Ondje se pojavila golema jesetra i prenijela je na leđima do Temsea. Velika riba postala je njezin najprepoznatljiviji ikonografski znak. Ribari uz Scheldu dugo su na njezin spomendan prinosili jesetru kapeli u Temseu. Predaja je govorila da se ta riba u tim vodama pojavljuje upravo toga dana. Amalbergi se pripisuju i dva događaja u kojima su velike ribe nahranile ljude za vrijeme gladi.

Uz ribu se veže i priča o čudesnom vrelu. Kada vlasnik polja nije htio dopustiti ljudima pristup izvoru jer su mu gazili usjeve, Amalberga je sito napunila vodom i prenijela je na drugo mjesto. Ondje je nastao novi izvor, dok je stari presušio. Pokraj novoga je podignuta kapelica, a vrelo je postalo hodočasničko mjesto povezano s ozdravljenjima.

Amalberga je umrla u Bilsenu 10. srpnja 772., navodno u trideset i prvoj godini. Pokopana je u crkvi koju je sagradila u Temseu i posvetila Blaženoj Djevici Mariji. Predaja je čak njezin prijenos iz Bilsena do Temsea povezala s jesetrama koje su pratile tijelo. Relikvije su poslije prenesene u opatiju svetoga Petra u Gentu. Jedan zapis prijenos smješta u 870., a drugi navodi da ondje počivaju od 1031.; tu razliku nije moguće pouzdano razriješiti. Velik dio relikvija raspršen je 1578. za kalvinističkih nemira.

Štovanje se osobito održalo u Temseu i drugim dijelovima Flandrije. Procesija u Temseu prati se od 11. stoljeća i tijekom dugoga trajanja više je puta slabila i ponovno oživljavala. Hodočasnici pješice prolaze put dug oko 23 kilometra, od mjesne crkve preko osam kapelica posvećenih Amalbergi i jedne kapele Gospe od Sedam žalosti. Relikvije se nose na Duhovski ponedjeljak, a procesijski ophodi povezani su i sa subotom prije posljednje nedjelje rujna. U prošlosti su sudjelovali konjanici, kola, glazbenici i različiti pučki izvođači.

U umjetnosti je Amalberga najčešće prikazana s jesetrom, velikom ribom, sitom, knjigom ili opatskim štapom. Katkad stoji na ribi ili na Karlu Velikom, čime prikaz naglašava njezinu vjernost zavjetu. Guske se također pojavljuju u nekim prikazima, ali taj je atribut vjerojatno nastao miješanjem predaja o sveticama istoga imena. Amalbergu se zaziva kod crijevnih bolesti, vrućice te bolova u rukama i ramenima. Povezana je sa zaštitom ozlijeđenih gornjih udova, što izravno proizlazi iz legende o slomljenoj i ozdravljenoj ruci. Posebno je štuju kao zaštitnicu Temsea, dok je predaja zbog relikvija snažno povezuje i s Gentom.

Sveta Amalberga od Temsea nije Amalberga iz Maubeugea. Maubeuška je Amalberga živjela u 7. stoljeću, umrla oko 690. i u predaji je bila udovica i majka svetaca. Temska je Amalberga djevica iz 8. stoljeća, umrla 772., uz koju su vezane priče o Karlu Velikom, jesetri i situ. Obje se slave 10. srpnja, pa su im se imena, događaji i ikonografski znakovi često preplitali. Od njih je različita i Amelberga iz Susterena.

Spomendan svete Amalberge od Temsea slavi se 10. srpnja. U jednoj se tradiciji pojavljuje i 27. listopada, ali srpanjski datum ostaje glavni. Povijesna sigurnost njezina života skromna je, no dugotrajni kult u Temseu, Munsterbilzenu i Gentu jasno svjedoči o ukorijenjenosti njezine uspomene. Kasna čudesa pripadaju predaji, dok jezgru čini posvećena žena čije je ime stoljećima povezivalo redovnički život, mjesna hodočašća i pučku pobožnost Flandrije.