Sveta Alfonsa od Bezgrešnoga Začeća

Sveta Alfonsa od Bezgrešnoga Začeća bila je indijska redovnica Siro-malabarske katoličke Crkve, članica Franjevačke klaristkinjske družbe i učiteljica. Rodila se 19. kolovoza 1910. u Kudamalooru u tadašnjoj kneževini Travancore, današnjoj indijskoj saveznoj državi Kerali. Na krštenju 27. kolovoza dobila je ime Anna, a u obitelji su je zvali Annakutty, mala Anna. Njezino se prezime u izvorima pojavljuje kao Muttathupadathu i Muttathupandathu.

Majku je izgubila vrlo rano. Odrastala je uz majčinu sestru i baku u obitelji snažne siro-malabarske tradicije. Počela se školovati 1916., a prvu pričest primila je 27. studenoga 1917. Nakon početnoga školovanja preselila se 1920. k teti u Muttuchiru. Ondje je slušala priče o svecima, učila molitve i crkvene pjesme te sve jasnije željela redovnički život.

Obitelj joj je u mladosti namjeravala ugovoriti brak. Anna se tomu odlučno protivila jer je htjela ući u samostan. Godine 1923. teško je opekla stopala stavivši ih u goruću pljevu kako bi spriječila ženidbene planove. Taj se čin ne može odvojiti od društvenih okolnosti u kojima mlada žena nije lako mogla sama odlučivati o svojem životu. Ozljeda ju je djelomično onesposobila i pridonijela zdravstvenim teškoćama koje će je pratiti do smrti.

Na Duhove 1927. stigla je u samostan Franjevačke klaristkinjske družbe u Bharananganamu. Dana 2. kolovoza 1928. primila je veo postulantice i redovničko ime Alfonsa od Bezgrešnoga Začeća, u čast svetomu Alfonzu Liguoriju. U novicijat je stupila 19. svibnja 1930., prve zavjete položila 11. kolovoza 1931., a doživotne 12. kolovoza 1936.

Alfonsa se pripravljala za odgojiteljsku službu i predavala u školama u Vazhappallyju, Vakakkadu i Bharananganamu. Bolest joj je često prekidala rad pa nije mogla dugo ostati u učionici. Ipak je među učenicima i susestrama ostala zapamćena po jednostavnosti, vedrini i sabranu životu.

Njezino se zdravlje između 1930. i 1935. ozbiljno pogoršalo. Nakon doživotnih zavjeta vratila se u Bharananganam i ondje provela najveći dio preostaloga života. Preboljela je tešku upalu pluća 1939. Nakon noćnoga upada nepoznate osobe u njezinu sobu 1940. doživjela je šok i privremen gubitak pamćenja. Sljedeće je godine primila bolesničko pomazanje. U završnom razdoblju bolesti pridružile su se teške probavne i jetrene tegobe.

Alfonsa je vlastito trpljenje tumačila u svjetlu Kristove muke. Njezini zapisi i svjedočanstva duhovnih pratitelja opisuju strpljivost, molitvu i prikazanje bolesti. Takav duhovni odgovor ne uklanja težinu njezinih zdravstvenih stanja, nego pokazuje kako ih je sama razumijevala i nosila.

Umrla je 28. srpnja 1946. u Bharananganamu, u trideset i šestoj godini. Pokopana je kod crkve svete Marije. Njezin je grob ubrzo privukao vjernike različitih zajednica i postao mjesto hodočašća. Brojna svjedočanstva govorila su o uslišanjima i ozdravljenjima po njezinu zagovoru, osobito djece s teškoćama stopala.

Biskupijski postupak otvoren je 2. prosinca 1953.; jedan sažeti izvor navodi 1955. Papa Ivan Pavao II. odobrio je čudo pripisano njezinu zagovoru te ju je 8. veljače 1986. u Kottayamu proglasio blaženom zajedno s Kuriakoseom Eliasom Chavarom. Papa Benedikt XVI. kanonizirao ju je 12. listopada 2008. na Trgu svetoga Petra. Time je postala prva kanonizirana svetica rođena u Indiji i prva kanonizirana svetica Siro-malabarske katoličke Crkve.

Alfonsin se spomendan slavi 28. srpnja. U Bharananganamu mu prethodi višednevno slavlje, a kapela nad njezinim grobom ostaje glavno mjesto štovanja. Njezino ime nose crkve i obrazovne ustanove u Indiji i među siro-malabarskim zajednicama širom svijeta.

Alfonsu od Bezgrešnoga Začeća ne treba miješati sa svetim Alfonzom Liguorijem, po kojemu je uzela redovničko ime, ni s časnom Alfonsom Hawthorne ili blaženom Alfonsom Clerici. Nju određuju Kerala, siro-malabarska pripadnost, Franjevačka klaristkinjska družba, smrt u Bharananganamu 1946. i kanonizacija 2008.