Sveta Alena iz Dilbeeka
- Slavi se
- 16. lipnja
Sveta Alena iz Dilbeeka, poznata i kao Alena iz Foresta ili Bruxellesa, lokalno je štovana belgijska mučenica. Život joj opisuje predaja zapisana u 12. stoljeću, mnogo stoljeća nakon vremena u koje je smještena. Prema njoj rodila se početkom 7. stoljeća u Dilbeeku, nedaleko od Bruxellesa, kao kći poganskih plemića Levolda i Hildegaart.
Alena je upoznala kršćansku vjeru i odlučila primiti krštenje bez znanja roditelja. Budući da joj obitelj nije bila kršćanska, na misu je odlazila potajno. Njezina odluka nije bila samo privatna promjena uvjerenja. U društvu u kojemu je otac odlučivao o kući i budućnosti svoje djece, prihvaćanje nove vjere značilo je neposluh obiteljskim očekivanjima i spremnost da podnese posljedice.
Kada je Levold otkrio kćerine odlaske, povjerovao je da su je kršćani opčinili. Poslao je stražare da je dovedu kući. Alena se opirala, a tijekom borbe teško je stradala: prema predaji, dok se držala za panj, bila joj je otrgnuta ruka. Od zadobivenih ozljeda umrla je u zatočeništvu, oko 640., u Forestu. Taj je prizor postao središte njezine ikonografije. Umjetnici je prikazuju kao mladu plemkinju uz panj, s odvojenom rukom ili s anđelom koji joj dolazi u pomoć.
Predaja nastavlja pripoviješću da je anđeo odnio njezinu ruku u kapelu u kojoj je molila. Na njezinu su se grobu pripisivala ozdravljenja, među njima povratak vida Levoldovu podaniku Omundu. Alenina postojanost i čudesni događaji potaknuli su, prema istom prikazu, njezine roditelje da upoznaju kršćanstvo i prime vjeru zbog koje je njihova kći položila život.
Štovanje svete Alene razvilo se osobito u Forestu i Dilbeeku. Biskup Cambraija dopustio je Godeschalku, opatu Affligema, da njezine posmrtne ostatke pohrani kao svetačke relikvije u prioratu u Forestu, koji je pripadao opatiji Affligem. Svečani prijenos obavljen je na Duhove, 19. svibnja 1193. U srednjovjekovnim prilikama takvo je crkveno priznanje relikvija djelovalo kao potvrda već postojećega mjesnog kulta; nije bila riječ o formalnoj kanonizaciji prema postupku kakav se razvio u kasnijim stoljećima.
Kapela u kojoj su se čuvale relikvije postala je hodočasničko mjesto, a poslije je uključena u župnu crkvu u Forestu. Dijelovi kostiju čuvali su se u više urešenih relikvijara. Nakon ukinuća opatije 1796. posljednja je opatica odnijela jedan relikvijar u samostan blizu Würzburga, odakle je 1812. vraćen u Forest. Ključne kosti ostale su u crkvi svetoga Ambrozija u Dilbeeku.
Suvremena analiza kostiju iz Foresta otvorila je ozbiljno pitanje njihove autentičnosti. Radiokarbonsko datiranje smjestilo ih je u 9. ili 10. stoljeće, a njihov oblik i veličina upućuju na muško tijelo. Konačna analiza DNK nije bila moguća. Ti nalazi znače da ostatci u Forestu vjerojatno nisu Alenini, dok ključne kosti u Dilbeeku nisu bile obuhvaćene istim ispitivanjem. Povijest relikvija zato ostaje odvojena od činjenice da je Alenin kult stoljećima bio ukorijenjen u mjesnoj crkvenoj zajednici.
U Bruxellesu i okolici Alenu su zazivali kod očnih tegoba i zubobolje. Prikazi ozdravljenja slijepca, anđela i odsječene ruke povezuju tu pobožnost s predajom o njezinu mučeništvu. Na latinskim se grafikama može pojaviti kao Sancta Helena Forestii — sveta Helena iz Foresta. Taj latinski oblik odnosi se na Alenu, a ne na svetu Helenu, majku cara Konstantina. Oblici Alène i Alina također su varijante njezina imena, ne zasebne osobe.
Datum njezina spomendana razlikuje se među mjesnim tradicijama. U belgijskom Brabantu slavi se 16. lipnja, dok se drugdje pojavljuju 17., 18., 19. ili 24. lipnja te još neki lokalni datumi. Njezino ime nije uvršteno u izdanje Rimskoga martirologija iz 2004., pa njezino štovanje zadržava izrazito mjesni karakter.
Spomendan svete Alene iz Dilbeeka slavi se 16. lipnja prema brabantskoj tradiciji.
