Sveta Agneza iz Poitiersa
- Slavi se
- 13. svibnja
Sveta Agneza iz Poitiersa bila je francuska redovnica i opatica samostana Svetoga Križa u Poitiersu u VI. stoljeću. Odrastala je na dvoru, a sveta Radegunda prihvatila ju je kao posvojenu i duhovnu kćer. Agneza je s Radegundom oblikovala život velike ženske monaške zajednice i prijateljevala s pjesnikom svetim Venancijem Fortunatom. Umrla je oko 586. ili 588. godine. Spomendan joj se slavi 13. svibnja.
Radegundina duhovna kći
Agnezina godina i mjesto rođenja nisu poznati. Odrastala je na dvoru, no predaja ne kaže pouzdano na čijem. Njezin se život rano povezao s Radegundom, tirinškom princezom i franačkom kraljicom koja je napustila dvor te se posvetila redovničkomu i karitativnom životu. Radegunda ju je prihvatila kao posvojenu i duhovnu kćer.
Agneza iz Poitiersa nije kći svetoga Hilarija Poitierskoga. Ta se predaja odnosi na Abru iz Poitiersa, osobu iz IV. stoljeća. Agneza je živjela dva stoljeća poslije, u zajednici koju je osnovala sveta Radegunda.
Godine 557. Radegunda je u Poitiersu osnovala samostan Svetoga Križa. Bio je zamišljen kao dvostruki samostan i kao mjesto molitve, obrazovanja i uređenoga zajedničkog života. Prema kasnijem prikazu u njemu je živjelo oko dvjesto redovnica. Agneza je postala njegovom opaticom i upravljala zajednicom do smrti.
Pravilo svetoga Cezarija
Agneza i Radegunda otišle su oko 570. u Arles kako bi proučile Pravilo svetoga Cezarija. To je pravilo bilo napisano za ženske monaške zajednice i podrobno je uređivalo molitvu, rad, zajednički život i odgovornost opatice. Nakon njihova povratka prihvaćeno je u samostanu Svetoga Križa.
Prihvaćanje pravila odvijalo se u napetim odnosima s mjesnim crkvenim vodstvom. Jedno suvremeno tumačenje drži da su Agneza i Radegunda praktički morale prihvatiti Cezarijevo pravilo jer nisu imale potporu mjesnoga biskupa. Bez obzira na motive, pravilo je samostanu pružilo čvrst ustroj, a Agnezi okvir za upravljanje brojnom zajednicom.
Kasnija ju je predaja opisivala kao ženu svetosti i razuma te kao uzor samostanskoga života. Takav ugled odgovara njezinoj zahtjevnoj službi: kao opatica trebala je čuvati jedinstvo zajednice, provoditi pravilo i surađivati s Radegundom, osnivačicom i najuglednijom članicom samostana.
Prijateljstvo s Venancijem Fortunatom
Važan trag o Agnezinu životu ostao je u odnosu sa svetim Venancijem Fortunatom, pjesnikom i piscem himana koji je posjetio Sveti Križ, nastanio se u blizini i poslije ostao u Poitiersu. Agneza i Radegunda postale su njegove pokroviteljice i prijateljice. Slale su mu darove i obilje hrane, a on im je uzvraćao pomno oblikovanim pjesničkim pismima.
Fortunat je Agnezi pisao i o obljetnici njezina postavljenja za opaticu. Njegove pjesme bile su vedre, prisne i duhovite, što svjedoči o bliskosti pjesnika s dvjema ženama koje su podupirale njegov rad. Neki su suvremenici tu prisnost zlonamjerno protumačili. Fortunat je zato Agnezu uvjeravao da je njihov odnos bratski i duhovan, a redovnice su mu na neko vrijeme zabranile pristup samostanu.
Ta epizoda ne određuje Agnezin život, ali pokazuje koliko je samostan bio uključen u kulturni i crkveni život Poitiersa. Agneza nije bila samo upraviteljica zatvorene zajednice. Kao opatica sudjelovala je u mreži prijateljstva, pokroviteljstva i književne razmjene koja je ostavila vidljiv trag u Fortunatovim djelima.
Smrt i štovanje
Agneza je ostala opatica Svetoga Križa do smrti. Godina nije potpuno usklađena: životopisna predaja navodi oko 586., dok drugi zapis donosi 588. Stoga se njezina smrt može smjestiti oko 586.–588. godine.
Njezine se relikvije čuvaju u crkvi svete Radegunde u Poitiersu, a grob je postao mjesno hodočasničko mjesto. Agnezino štovanje potječe iz vremena prije suvremenih kanonizacijskih postupaka. Spomendan joj se slavi 13. svibnja.
Sveta Agneza iz Poitiersa nije sveta Agneza Rimska, mlada mučenica iz IV. stoljeća, ni srednjovjekovne svetice Agneza Češka i Agneza iz Montepulciana. Njezin lik određuju Radegunda, samostan Svetoga Križa, Cezarijevo pravilo i prijateljstvo s Venancijem Fortunatom. U tim je odnosima ostala zapamćena kao razborita opatica koja je oblikovala jedno od važnih ženskih monaških središta franačkoga doba.
