Sveta Adela iz Pfalzela

Sveta Adela iz Pfalzela bila je franačka plemkinja, supruga i majka, a nakon muževe smrti benediktinka i opatica samostana u Pfalzelu kraj Triera. Živjela je na prijelazu iz VII. u VIII. stoljeće, a umrla je 734. ili 735., prema najraširenijoj predaji 24. prosinca. Njezino podrijetlo, uloga u osnutku samostana i pojedine rodbinske veze nisu pouzdano razjašnjeni. Naslov svetice počiva na starom mjesnom i pučkom štovanju, premda su već raniji crkveni učenjaci izražavali rezerve prema njegovoj povijesnoj potvrđenosti.

Franačka plemkinja i udovica

Godina i mjesto Adelina rođenja nisu sačuvani. Vjerojatno je potjecala iz visokoga franačkog plemstva sredinom VII. stoljeća, ali se precizniji podatci temelje na kasnijoj i nesigurnoj genealogiji. U predaji se pojavljuje i pod imenima Adula, Adolana, Adolena, Athela i Adala.

Prema raširenom rodoslovlju bila je kći austrazijskoga kralja Dagoberta II. i Matilde, opisane kao anglosaksonska princeza koju je kralj upoznao za progonstva u Irskoj. Isto joj rodoslovlje pripisuje jednoga brata i tri sestre, među njima svetu Irminu iz Oerena. Međutim, veza s Dagobertom II. i sestrinstvo s Irminom nisu dokazani. Kasnija zamjena Adele s drugom pfalzelskom opaticom, Addulom, dodatno je zamrsila obiteljske podatke.

Pouzdanija jezgra predaje kaže da se Adela udala za čovjeka imenom Alberik. Nakon njegove smrti ostala je udovica. Izvještaji se ne slažu o broju njihove djece: jedan govori o više djece, a drugi samo o sinu. Sačuvana oporučna predaja spominje sina kojemu je ostavila jedno imanje, dok je ostalo namijenila samostanu. Stoga se može govoriti o najmanje jednome sinu, ali ne i pouzdano odrediti ukupan broj djece.

Adelin put u samostan nije bio bijeg od bračnoga života, nego novi životni odsjek nakon udovištva. Kao žena koja je poznavala obiteljske obveze, upravljanje imanjem i gubitak supruga, u redovničku je zajednicu donijela iskustvo stečeno izvan samostanskih zidina.

Samostan u Pfalzelu

Pfalzel se nalazi nedaleko od Triera, jednoga od najstarijih crkvenih središta sjeverno od Alpa. Ondje je u ranome srednjem vijeku nastala ženska benediktinska zajednica s kojom je Adelin spomen nerazdvojno povezan. Nakon Alberikove smrti Adela je stupila u taj samostan i postala njegovom opaticom.

Nije sigurno je li samostan sama osnovala ni je li bila njegova prva opatica. Prema jednoj predaji Adela je bila i utemeljiteljica i prva poglavarica zajednice. Druga tvrdi da su samostan za nju podigli Dagobert II. i trierski nadbiskup sveti Modvald, dok je prva opatica bila Modvaldova sestra, sveta Severa, koju je Adela poslije naslijedila. Treći prikaz kaže da je oko 690., potaknuta primjerom svoje navodne starije sestre, vlastitim bogatstvom osnovala samostan.

Te se inačice ne mogu potpuno uskladiti. Tvrdnja da su samostan za nju sagradili Dagobert II. i Modvald ovisi i o nesigurnom rodoslovlju. Najoprezniji zaključak glasi da je Adela bila važna rana opatica Pfalzela i vjerojatno njegova utemeljiteljica ili velika dobročiniteljica. Je li zajednicu osnovala iz početka ili je preuzela od Severe, ostaje otvoreno.

Kao opatica bila je odgovorna za molitveni život, red, imovinu i trajnost zajednice. Njezina oporuka, premda je njezina tekstualna povijest problematična, čuva sliku plemkinje koja je glavninu dobara namijenila samostanu. Takva su dobra omogućivala zajednici da primi redovnice, uzdržava bogoslužje i djeluje u okolici Triera.

Predaja o svetom Bonifaciju i Grguru

Jedna od poznatijih pripovijesti povezuje Pfalzel sa svetim Bonifacijem, apostolom germanskih krajeva. Prema njoj Bonifacije se na putovanju zaustavio u samostanu. Mladi Grgur bio je toliko zadivljen njegovim naukom da mu se želio pridružiti i naposljetku postao jednim od njegovih revnih učenika. Adela se, kaže priča, tomu isprva protivila.

Nije sigurno kakva je rodbinska veza postojala između Adele i Grgura Utrechtskoga. Pojedini ga izvještaji nazivaju njezinim unukom, drugi dopuštaju da je bio nećak. Postoji i ozbiljna mogućnost da Grgur nije pripadao Adelinoj obitelji, nego obitelji druge opatice Pfalzela imenom Addula.

Sličnost imena Adela, Adala, Adula i Addula pridonijela je poistovjećivanju dviju žena. Tomu je pomogla i krivotvorena oporuka, na temelju koje se Addulu povezivalo s Adelom, navodnom kćeri Dagoberta II. Zbog toga pripovijest o Bonifaciju i Grguru može pripadati pfalzelskoj samostanskoj predaji, a da se ne može sa sigurnošću pripisati upravo Adeli.

Ta nesigurnost ne umanjuje važnost Pfalzela kao mjesta susreta redovničke i misionarske povijesti. Ona ipak nalaže da se Adeli ne pripisuje sigurno protivljenje Grgurovu odlasku niti status njegove bake ili tete.

Smrt i oporučna predaja

Adela je umrla u samostanu u Pfalzelu 734. ili 735. Najčešće se navodi 24. prosinca 735. Prema predaji oporučno je svu imovinu ostavila samostanu, osim jednoga imanja namijenjena sinu. Taj podatak odgovara slici udovice i majke koja je nastojala povezati odgovornost prema obitelji s brigom za redovničku zajednicu.

Oporuka je, međutim, povezana s ozbiljnim tekstualnim teškoćama. Krivotvoreni dokument sudjelovao je u zamjeni Adele s Addulom, pa pojedinosti o raspodjeli dobara ne mogu biti jedini oslonac za njezin identitet i genealogiju. Sigurnije je reći da samostanska predaja pamti Adelu kao dobrotvorku čija su dobra nakon smrti ostala povezana s Pfalzelom.

Povijest njezina groba također je složena. Godine 1802. grob je uklonjen, a lijes koji se smatrao spremnikom njezinih relikvija prenesen je u župnu crkvu Saint-Martin de Luché u sjevernoj Francuskoj. Kada je lijes 1868. otvoren, u njemu nisu pronađene kosti, nego samo prijepis oporuke i izvješće iz 1802.

Iza glavnoga oltara iste crkve pronađeni su olovna pločica i izvorni pokrov groba. Godine 1933. ispod oltara otkriveni su glava i kosti pripisani Adeli. Ti nalazi svjedoče o dugoj brizi za njezin spomen, ali složena povijest premještanja ne dopušta jednostavno rekonstruiranje podrijetla svakoga ostatka.

Mjesni kult i različiti spomendani

Adelin se naslov svetice temelji na starom, predkongregacijskom štovanju. Nema modernoga postupka kanonizacije ni formalnoga dekreta kakav bi se očekivao u novijim stoljećima. Srednjovjekovni lekcionar spominje je i navodi da je pokopana u samostanu u Pfalzelu, a više ju je martirologija povezivalo sa svetom Irminom.

Ipak, njezin kult nije jednako ocijenjen u svim starim djelima. Zbirka Acta Sanctorum navodi mjesno i pučko štovanje, ali izražava sumnju u sigurnost njezina svetačkog statusa. Učeni benediktinci Luc d’Achery i Jean Mabillon nazivali su je pobožnom, a ne svetom. Te rezerve ne dokazuju da kult nije postojao; pokazuju da njegova starina, raširenost i povijesna osnova nisu bile jednako čvrsto dokumentirane.

Razlikuju se i datumi spomena. Francuski martirologij navodi 24. prosinca, kada se Adela u nekim predajama spominje zajedno s Irminom; isti se datum povezuje s pravoslavnim spomenom i najčešće navedenim danom Adeline smrti. Acta Sanctorum donosi 18. i 24. prosinca, dok jedan katolički sažetak navodi 3. siječnja. Za glavni je spomendan zadržan 24. prosinca jer je najčvršće povezan s mjesnim i martirologijskim spomenom, ali ostale datume ne treba prešutjeti.

Hagiografkinja Agnes Dunbar iznijela je i pretpostavku da su Adela, Irmina i Klota možda odjek pretkršćanske trojke plemenskih božica te da su pojedini hodočasnički običaji sačuvali tragove poganstva. To je interpretativna hipoteza, ne utvrđena činjenica o njihovu podrijetlu. Sama po sebi ne može ni potvrditi ni poništiti srednjovjekovno kršćansko štovanje Adele.

Adela među istoimenim sveticama

Dodatak „iz Pfalzela” nužan je dio Adelina imena. Razlikuje je od Adele Normandijske, kćeri Vilima Osvajača i grofice Bloisa, koja je živjela od kraja XI. do XII. stoljeća. Ne treba je poistovjetiti ni s Adelom od Messinesa, blaženom Adelom ni Adelajdom Burgundskom, caricom umrlom 999.

Najbliža je mogućnost zamjene Addula, druga opatica Pfalzela. Premda su se njihova imena i životne predaje preplele, nije opravdano automatski ih smatrati jednom osobom. Osobito se nesigurni navodi o Dagobertu II., svetoj Irmini i Grguru Utrechtskom ne mogu uporabiti kao čvrsti dokaz poistovjećivanja.

Adelin se povijesni lik zato najbolje vidi bez uljepšavanja nesigurnih rodoslovlja. Bila je franačka plemkinja koja je živjela u braku, postala majkom, pretrpjela gubitak muža i potom svoj život i imovinu povezala s benediktinskom zajednicom u Pfalzelu. Ondje je kao opatica, a možda i utemeljiteljica, sudjelovala u učvršćivanju ženskoga redovništva kraj Triera.

Njezina uspomena ujedinjuje dva životna poziva koja se u ranosrednjovjekovnim životopisima žena često susreću: obiteljsku odgovornost plemkinje i kasnije služenje redovničkoj zajednici. Povijesna su svjedočanstva o njoj oskudna i mjestimice proturječna, ali upravo oprezno razlikovanje sigurnoga od predajnoga omogućuje da se jasnije vidi ono što je postojano: ime Adele, Pfalzel, udovištvo, opatska služba i stoljećima čuvani mjesni spomen.