Sveta Adelajda Burgundska

Sveta Adelajda Burgundska bila je kraljica Italije, supruga Otona I. Velikoga, carica Svetoga Rimskog Carstva i regentica za unuka Otona III. Rođena je 931. u Orbeu u Gornjoj Burgundiji, na području današnje Švicarske. Njezin život obuhvatio je gubitak prvoga muža, zatočeništvo i bijeg, dva kraljevska braka, carsku krunidbu, obiteljske sukobe i desetljeća javne odgovornosti. Moć je povezivala sa zaštitom crkvenih ustanova, brigom za potrebite i nastojanjem oko mira. Umrla je 16. prosinca 999. u opatiji Seltz, koju je osnovala. Toga se dana slavi njezin spomendan.

Burgundska kraljevska kći

Adelajda je rođena u dvorcu Orbe kao kći burgundskoga kralja Rudolfa II. iz starije kuće Welfa i Berthe Švapske. Njezino se djetinjstvo odvijalo u svijetu u kojem su brakovi vladarskih obitelji bili sredstva savezništva, nasljeđivanja i borbe za zemlju. Već je kao djevojčica bila uključena u suparništvo za vlast u Burgundiji i sjevernoj Italiji.

Njezin se otac Rudolf II. borio s Berengarom I. za talijansku krunu. Nakon Berengarove smrti Rudolf je polagao pravo na prijestolje, ali su se lombardski velikaši obratili Hugu Provansalskom. Hugo je dugo bio Rudolfov protivnik, a nakon Rudolfove smrti 937. pokušao je učvrstiti utjecaj nad Gornjom Burgundijom. Dio te politike postao je brak njegova sina Lotara II., nominalnoga kralja Italije, s Adelajdom.

Adelajda se 947., kao petnaestogodišnjakinja, udala za Lotara. Time je postala kraljica Italije. U njihovu se braku oko 948. rodila kći Ema, poslije supruga francuskoga kralja Lotara i kraljica Zapadne Franačke. Adelajdin prvi brak trajao je samo nekoliko godina. Lotar je umro 22. studenoga 950. u Torinu; u kasnijoj se predaji tvrdilo da je otrovan po nalogu Berengara II., stvarnoga nositelja vlasti u Italiji, no okolnosti njegove smrti nisu izravno dokazane.

Zatočenica koja je odbila prisilni brak

Nakon Lotarove smrti Adelajda je kao mlada udovica i nositeljica kraljevskih prava postala središtem političkoga sukoba. Berengar II. želio je ojačati vlast tako što bi je prisilio da se uda za njegova sina Adalberta. Adelajda je odbila. Njezin otpor nije bio tek osobna odluka o drugom braku: odbijajući savez, uskratila je Berengarovoj kući mogućnost da preko nje učvrsti legitimitet u Italiji.

Berengar ju je zato dao zatočiti. Izvještaji njezino zatočeništvo povezuju s Comom i tvrđavom Garda, gdje je provela oko četiri mjeseca. Životopisac Odilo iz Clunyja, koji je pripadao njezinu vremenu, pripovijeda da je uspjela pobjeći. Neko se vrijeme skrivala u obližnjim močvarama, a zatim ju je spasio svećenik i odveo u sigurnu utvrdu, vjerojatno Canossu kraj Reggia.

Iz Canosse je uspjela poslati glas istočnofranačkom kralju Otonu I. i zatražiti zaštitu. Oton je već imao vlastite političke razloge za pohod u Italiju, ali Adelajdin poziv i njezina baštinska prava dali su njegovu nastupu dodatnu težinu. Sastali su se u Paviji, staroj lombardskoj prijestolnici, i vjenčali 23. rujna 951.

Bijeg iz zatočeništva postao je jedna od središnjih zgoda Adelajdina svetačkog spomena. U kasnijoj se umjetnosti uz nju zato pojavljuje brod, premda sačuvana pripovijest o bijegu naglašava močvare, svećenikovu pomoć i utočište u utvrdi. Njezina je sudbina također razlog zbog kojega je zazivaju zatvorenici, prognanici, izbjeglice i žrtve nasilja.

Kraljica uz Otona Velikoga

Brakom s Otonom Adelajda je postala kraljica Istočne Franačke, odnosno njemačkih zemalja, a njezina prava u Italiji pridonijela su legitimitetu Otonove vlasti južno od Alpa. Zadržala je svoj teritorijalni miraz, koji joj je pružao vlastita sredstva i političku samostalnost.

U braku s Otonom rodilo se četvero djece. Henrik, rođen 952., umro je kao dijete 954., a Bruno, rođen 953., umro je 957. Kći Matilda, rođena 955. ili 956., postala je opatica i važna crkvena poglavarica u Quedlinburgu. Sin Oton II., rođen potkraj 955., naslijedio je oca kao car.

Otonov sin iz prvoga braka, Liudolf Švapski, pobunio se 953. protiv oca. Nakon sloma pobune izgubio je vojvodski naslov, čime je ojačao položaj Adelajde i njezinih potomaka na dvoru. Adelajdin utjecaj ipak se nije svodio na osiguravanje nasljedstva vlastitoj djeci. Brojne povelje i molbe upućene njoj pokazuju da su je suvremenici doživljavali kao osobu koja može posredovati, štititi ustanove i utjecati na odluke.

Godine 955. Oton je porazio mađarsku vojsku na Leškom polju, a zatim Obodrite i druge slavenske skupine uz Labu kod Recknitza. Ti su uspjesi učvrstili njegovo kraljevstvo. Adelajda je unutar tako proširene vlasti gradila vlastitu mrežu odnosa, osobito s crkvenim zajednicama, i ostala važna veza između Burgundije, Italije i njemačkih zemalja.

Carska kruna i udio u vladanju

Adelajda je pratila Otona na njegovu drugom pohodu u Italiju, pokrenutom protiv Berengara II. i radi potpore papi Ivanu XII. U Rimu je 2. veljače 962. Ivan XII. okrunio Otona za cara, a Adelajdu za caricu Svetoga Rimskog Carstva.

Za njezinu je krunidbu i pomazanje bio oblikovan poseban obredni red, s molitvama koje su podsjećale na biblijske žene, osobito kraljicu Esteru. Krunidba nije bila samo počasna potvrda položaja careve supruge. Adelajda se sve dosljednije nazivala latinskim izrazom consors regni, sudionicom u kraljevskoj vlasti. Njezino sudjelovanje u političkim odlukama nakon 962. postalo je vidljivije, a zajedno s Otonom spominjana je i u papinskim ispravama.

Kao nasljednica talijanske kraljevske tradicije Adelajda je bila važna za Otonov položaj u Italiji. Njezine rodbinske veze i vlastita prava pridonosili su prihvaćanju nove carske vlasti. Godine 966. ponovno je s mužem i mladim Otonom II. otišla u Italiju. Ondje je ostala oko šest godina, dok je Oton upravljao Carstvom iz Italije. Oton II. bio je okrunjen za su-cara 967., a 972. oženio se bizantskom princezom Teofanom.

Sačuvane povelje pokazuju razmjere Adelajdina utjecaja. Između 962. i 972. pojavljuje se kao zagovornica ili posrednica u desetcima isprava. Crkvene su joj se zajednice obraćale tražeći zaštitu od svjetovnih napada. Njezina kći Ema tražila je od nje pomoć u sukobima u Zapadnoj Franačkoj, a Gerbert iz Aurillaca, budući papa Silvestar II., također joj se obraćao radi zaštite. Takve molbe svjedoče da Adelajdin naslov nije bio prazan: vjerovalo se da može djelotvorno intervenirati preko granica pojedinih kraljevstava.

Napetosti u obitelji i povratak u Italiju

Oton I. umro je u svibnju 973. Adelajda je kao udovica zadržala naslov imperatrix augusta i znatan utjecaj, ali njezin odnos sa sinom Otonom II. i snahom Teofanom nije uvijek bio skladan. Adelajda i Teofana obje su nosile carski naslov i obje su imale vlastite krugove potpore. Sporile su se i oko raspolaganja miraznim zemljama koje je Adelajda željela darivati crkvenim ustanovama.

Adelajda je u pojedinim političkim pitanjima podupirala burgundsku rodbinu protiv vlastitoga sina. Oton II. udaljio ju je 978. s dvora, pa je boravila u kraljevskoj palači u Paviji i u Arlesu kod brata Konrada I., burgundskoga kralja. Upravo je Konrad posredovao u njezinu pomirenju sa sinom. Oton II. potom ju je 983. imenovao svojom namjesnicom u Italiji.

Ta epizoda pokazuje da Adelajdin život nije bio niz skladnih pobjeda. Kao majka, udovica, vlasnica zemalja i carica morala je pregovarati o granicama svoje vlasti. Sukobi s najbližima nisu izbrisali njezinu javnu službu, ali su je naučili koliko su krhki i obiteljski i politički savezi.

Baka i regentica Otona III.

Oton II. umro je u prosincu 983., ostavivši maloljetnoga Otona III. Regentstvo je najprije preuzela dječakova majka Teofana. U trenutku krize Adelajda i Teofana uspjele su surađivati radi očuvanja nasljedstva mladoga kralja. Kada je bavarski vojvoda Henrik oteo Otona III., Adelajda se prema ljetopisnom izvještaju vratila iz Lombardije i pridružila Teofani, Matildi i drugim velikašima koji su izborili dječakov povratak.

Nakon Teofanine smrti 991. Adelajda je preuzela regentstvo u ime unuka. Vladala je do 994., kada je Oton III. proglašen punoljetnim; pojedini prikazi završetak njezine skrbničke uloge smještaju u 995. Tijekom regentstva morala se nositi s nesigurnošću na istočnim granicama, sukobom Češke i Poljske te nastojanjima da se očuva otonska vlast na područjima uz Labu.

Njezina uloga nije završila Otonovom punoljetnošću. Pratila je unuka na putovanjima i nastavila utjecati na njega. Sam joj je Oton III. u pismu iz 996. priznao važnost njezinih želja i nastojanja za uspjeh njegove carske vlasti. Tvrdnja da ju je unuk odmah nakon majčine smrti sasvim udaljio nije sigurna i suvremeni je povjesničari dovode u pitanje.

Pred kraj života Adelajda je ponovno morala djelovati u rodnoj Burgundiji. Ondje su grofovi i gospodari utvrda postajali sve neovisniji o njezinu nećaku, kralju Rudolfu III. Pošla je poduprijeti ga i nastojati obnoviti mir. Tako se njezin javni život, započet burgundskim i talijanskim borbama njezina djetinjstva, u starosti ponovno okrenuo Burgundiji.

Zaštitnica Crkve i siromašnih

Nakon završetka regentstva Adelajda se još snažnije posvetila djelima milosrđa te osnivanju i obnovi crkava, samostana i opatija. Izvori je pamte kao obrazovanu i razboritu vladaricu koja je pomagala siromašnima i nevoljnima, zauzimala se za mir i podupirala misionarski rad među slavenskim narodima.

Blisko je surađivala s opatijom Cluny, jednim od glavnih središta crkvene obnove u njezinu vremenu. Osobito je bila povezana s clunyjevskim opatima Majolom i Odilom. Odilo je poslije postao njezin životopisac, pa je upravo iz toga kruga sačuvana važna predaja o njezinu životu.

Oko 991. osnovala je opatiju Seltz u Alzasu. Premda je kao udovica živjela u blizini redovničke zajednice i svoj posljednji životni odsjek usmjerila prema molitvi i dobrotvornosti, nije bila benediktinska opatica. Ostala je udovica i laikinja koja je vlastiti položaj i dobra ulagala u crkvene ustanove. To je jasno razlikuje od svete Adelheide iz Vilicha, benediktinske opatice umrle 1015., čiji se spomendan slavi 5. veljače.

Adelajdino zauzimanje za siromašne postalo je i dijelom njezine ikonografije. Prikazuje se kako dijeli milostinju i hranu potrebitima. Kao carica nosi krunu i žezlo, a model crkve podsjeća na njezina zadužbinska djela. Brod, koji joj se kao atribut pridaje od XIV. stoljeća, povezuje se s predajom o bijegu iz zatočeništva.

Smrt u Seltzu i štovanje

Na putu prema Burgundiji Adelajda je umrla 16. prosinca 999. u opatiji Seltz. Imala je oko 68 godina. Pokopana je u opatiji koju je osnovala. Predaja kaže da je živjela u iščekivanju tisućite godine, koju su neki povezivali s Kristovim ponovnim dolaskom, ali središte njezina svetačkog spomena ostaju milosrđe, služenje Crkvi i mirotvorstvo.

Velika poplava gotovo je potpuno uništila opatiju 1307., nakon čega su njezine relikvije premještene. Dio relikvija čuva se u Hannoveru. U Seltzu se dugo čuvao pehar koji joj se pripisivao; njime su bolesnicima s vrućicom davali piti, a predaja je govorila o ozdravljenjima.

Tradicionalno se drži da ju je papa Urban II. kanonizirao u Rimu 1097. Ta se atribucija prenosi u crkvenoj predaji, premda se u znanstvenoj literaturi raspravlja o formalnoj naravi tako rane kanonizacije. Njezino je štovanje u svakom slučaju drevno i ukorijenjeno, osobito u njemačkim biskupijama, a spomendan joj se slavi 16. prosinca. Štuje se u Katoličkoj Crkvi, a njezin je spomen prisutan i u pravoslavnoj predaji.

Kao zaštitnica zaziva se u životnim stanjima koja odražavaju njezino iskustvo: uz nevjeste, kraljevne i carice, udovice i osobe koje su ponovno stupile u brak; uz prognanike, izbjeglice, zatvorenike i žrtve nasilja; te uz očuhe, maćehe i roditelje brojnih obitelji. Njezin život tim zazivima daje stvarnu povijesnu pozadinu: sama je bila mlada nevjesta, udovica, zatočenica, bjegunica, ponovno udana žena, majka djece koju je rano izgubila, carica, prognanica s dvora i baka odgovorna za maloljetnoga vladara.

Sveta Adelajda pokazuje kako je žena u X. stoljeću mogla nositi stvarnu političku odgovornost, a da njezina svetost ne bude svedena ni na vlast ni na povlačenje iz svijeta. Njezina se snaga očitovala u bijegu iz prisile, u sposobnosti posredovanja, u zaštiti zajednica, u ponovnom traženju mira nakon obiteljskih sukoba i u uporabi bogatstva za siromašne i Crkvu. Zato njezin spomen povezuje carsku krunu s djelima milosrđa, a burnu povijest Europe s ustrajnim nastojanjem oko mira.

Njezino je ime u europskim jezicima zapisano kao Adelheid, Adélaïde i Adelaide. Hrvatski oblik Adelajda čuva isti povijesni identitet. Ne treba je zamijeniti sa svetom Adelheidom iz Vilicha ni s drugim sveticama slična imena: Adelajda Burgundska jest carica umrla u Seltzu 999., žena čiji se život protezao od talijanskoga zatočeništva do carskoga prijestolja i od regentstva nad Carstvom do tišine opatije koju je sama utemeljila.