Spomen svih vjernih mrtvih (Dušni dan)

Spomen svih vjernih mrtvih jest molitveni čin nade: Crkva povjerava pokojne Kristu koji je umro i uskrsnuo te moli da budu potpuno očišćeni i uvedeni u zajedništvo s Bogom. Smrt se pritom ne umanjuje niti se tuga požuruje. Kršćanska nada ulazi u žalovanje s uvjerenjem da ljubav u Kristu ne prestaje na grobu.

Pismo svjedoči o molitvi za mrtve u Drugoj knjizi o Makabejcima, a Novi zavjet naviješta uskrsnuće i konačni sud u Kristu. Nauk o čistilištu ne opisuje drugo spasenje mimo Krista. Govori o dovršenju njegova milosnog djela u onima koji umiru u Božjem prijateljstvu, ali još trebaju očišćenje.

Molitva za pokojne prisutna je od ranoga kršćanstva, osobito u euharistiji i uz grobove. Opći spomen 2. studenoga snažno se proširio iz benediktinske opatije Cluny u 11. stoljeću, a poslije je prihvaćen u cijeloj zapadnoj Crkvi. Povijesni razvoj nije stvorio vjeru u zajedništvo živih i mrtvih, nego joj je dao zajednički kalendarski izraz.

Dušni dan razlikuje se od Svih svetih. Prvoga studenoga Crkva slavi one koji su već u nebeskoj slavi; drugoga studenoga moli za sve pokojne. Razlika čuva i radost i poniznost: ne proglašava se samovoljno konačno stanje umrloga, nego ga se s pouzdanjem predaje Božjemu milosrđu.

Posjet groblju, paljenje svijeće i uređenje groba mogu biti istinski znakovi ljubavi, ali liturgijsko središte ostaje molitva, osobito misa. Vjernici ne pokušavaju dozvati mrtve niti upravljati nevidljivim svijetom. Mole Oca po Kristu, u zajedništvu Crkve, svjesni da je spasenje dar.

Ovaj spomen ujedno vraća mjeru živima. Imena na grobovima govore o odnosima, odgovornostima i ranama koje smrt nije učinila nevažnima. Molitva za pokojne odgaja za praštanje, zahvalnost i ozbiljnost života. Dušni dan zato ostaje tih, ali nije bez svjetla: usmjeren je prema uskrsnuću tijela i životu svijeta koji dolazi.