Sluga Božji Antun Mahnić

Antun Mahnić, slovenski svećenik i krčki biskup, rodio se 14. rujna 1850. u Kobdilju na goričkom Krasu, na području današnje Slovenije. Bio je sin Antona Mahniča i Jožefe rođene Jerič. U slovenskim se tekstovima njegovo ime piše Anton Mahnič, dok se u hrvatskoj sredini udomaćio oblik Antun Mahnić.

Nakon sjemenišne gimnazije studirao je teologiju u Gorici i za svećenika bio zaređen 1874. Nastavio je akademski rad te 1881. u Beču stekao doktorat iz teologije. U Gorici je djelovao kao odgojitelj budućih svećenika, nadstojnik i ravnatelj sjemeništa, a od 1880. do 1896. predavao je teologiju. Bio je čovjek snažnih uvjerenja i oštre polemičke riječi. Protivnici su ga zbog odlučnosti, a katkad i pretjerane strogosti, nazivali „olujom s Krasa”.

Prije dolaska na Krk već se istaknuo kao pisac i urednik. Od 1888. do 1896. izdavao je časopis Rimski katolik, u kojemu je branio cjelovitost katoličkoga nauka i zastupao njegovu prisutnost u javnome životu. Njegov je pristup bio obilježen katoličkim integrizmom: vjerovao je da se vjera ne može svesti na privatno područje, nego mora oblikovati kulturu, obrazovanje, društvene odnose i političku odgovornost. Takav mu je program donio i odane suradnike i odlučne protivnike.

Godine 1896. imenovan je krčkim biskupom. Biskupsko ređenje primio je 17. veljače 1897. u goričkoj katedrali, a 27. ožujka iste godine ustoličen je u Krku. U novu je biskupiju donio profesorsku sustavnost, izdavačko iskustvo i snažan interes za odgoj mladih. Njegovo djelovanje nije ostalo zatvoreno unutar crkvenih ustanova. Poticao je povezivanje svećenika i laika te nastojao oblikovati obrazovane vjernike sposobne preuzeti odgovornost u društvu.

Postao je jedan od glavnih pokretača Hrvatskoga katoličkog pokreta. Njegovim su se poticajem osnivala katolička akademska društva u Zagrebu, Beču, Grazu, Innsbrucku i Pešti. Mladim je ljudima želio ponuditi ozbiljnu intelektualnu formaciju, oslonjenu na kršćansku filozofiju i društveni nauk. Smatrao je da laici nisu tek primatelji pastoralne skrbi, nego nositelji i svjedoci vjere u svijetu.

Godine 1903. pokrenuo je Hrvatsku stražu, časopis namijenjen upravo obrazovanju laika i raspravi o javnim pitanjima. Povezan je i s drugim glasilima, među kojima su Krijes, Luč i Riječke novine. Bio je osnivač ili poticatelj društava poput Hrvatskoga katoličkog narodnog saveza i Pijeva društva za promicanje katoličkoga tiska. Tiskanu je riječ razumio kao sredstvo trajne izobrazbe i okupljanja, a ne samo kao prostor polemike.

Mahnićevi su ciljevi obuhvaćali obranu vjere i prava Crkve, socijalno organiziranje te političku slobodu i samosvijest hrvatskoga naroda. Zastupao je ideal kršćanske demokracije, premda je njegov konzervativni politički katolicizam bio predmet prijepora. Njegov doprinos nije moguće svesti na pojedinu stranku ili časopis. Najtrajniji je bio u stvaranju mreže mladih, svećenika, urednika i društvenih djelatnika koji su željeli javno djelovati iz vjerskoga uvjerenja.

Na Krku se osobito zauzimao za starocrkvenoslavensku liturgijsku baštinu i glagoljicu. Godine 1902. osnovao je Staroslavensku akademiju, a u biskupskoj rezidenciji otvorio tiskaru Kurykta za tiskanje liturgijskih knjiga na glagoljici. Time je crkvenu tradiciju kvarnerskoga područja povezao sa znanstvenim proučavanjem i suvremenim izdavaštvom. Održao je biskupijske sinode 1901. i 1911., a njihove je dokumente dao tiskati u Krku 1902. i 1912.

Prvi svjetski rat i slom Austro-Ugarske donijeli su mu teške posljedice. Nakon talijanske okupacije Krka vlasti su ga prognale u Frascati kraj Rima. Ondje se ozbiljno razbolio. Otišao je u Zagreb, gdje je 14. prosinca 1920. umro u domu zagrebačkoga nadbiskupa Antuna Bauera, na glasu svetosti.

Najprije je pokopan na Mirogoju. Posmrtni su mu ostatci 1929. preneseni u crkvu svetoga Franje Ksaverskoga u Zagrebu, kod franjevaca trećoredaca glagoljaša, a 23. studenoga 2002. položeni su u krčku katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije. Taj je povratak povezao njegovo posljednje počivalište s biskupijom kojoj je služio više od dva desetljeća.

Biskupijski postupak za njegovo proglašenje blaženim otvoren je 14. prosinca 2013. u krčkoj katedrali. Antun Mahnić zato nosi naslov Sluga Božji; nije proglašen blaženim ni svetim. Njegova ostavština uključuje polemičku odlučnost svojega vremena, ali i dugotrajan rad na obrazovanju mladih, uključivanju laika, razvoju tiska te očuvanju staroslavenske i glagoljaške baštine. U njegovu se životu osobito ističe uvjerenje da vjera traži i osobnu dosljednost i odgovorno sudjelovanje u životu naroda.