Sluga Božji Ante Josip Tomičić

Ante Josip Tomičić rodio se 23. ožujka 1901. u Razbojinama, u župi Ričice na području današnje općine Lovinac. Bio je deveto od dvanaestero djece Ivice Tomičića i Ane, rođene Skorup. Na krštenju je dobio ime Josip. Njegovi kumovi Joso Mašić, oružnički stražmeštar, i njegova supruga Ikica nisu imali djece pa su ga uzeli k sebi kada je imao dvije ili tri godine. U njihovu domu u Ličkom Cerju naučio je čitati, pisati i moliti.

Djetinjstvo i mladost proveo je u skromnim prilikama, čuvajući stada. Presudan trenutak u njegovu duhovnom sazrijevanju zbio se 17. siječnja 1917., kada je pročitao knjižicu San Blažene Djevice Marije. U njoj ga je osobito privukla poruka o Božjem milosrđu. Nabavio je potom Novi zavjet i u evanđelju otkrio poziv na odricanje i potpuno predanje Bogu. Odluka o redovničkom životu rasla je iz tih tihih početaka, daleko od javnosti i velikih pothvata.

U kapucinski samostan u Varaždinu ušao je 27. prosinca 1919. Ondje je dobio redovničko ime Ante. Novicijat je započeo 20. studenoga 1920., prve redovničke zavjete položio je 1921., a doživotne 11. veljače 1925. u Splitu. Kao redovnički brat nije primao svećenički red. Njegovo poslanje oblikovale su jednostavne samostanske službe: bio je kuhar, sakristan, vratar i prositelj. Upravo je u poslovima koji obično ostaju neprimijećeni izgradio glas čovjeka duboke molitve, poniznosti i strpljive službe.

U svibnju 1922. premješten je iz Varaždina u Karlobag, gdje je radio kao kuhar, a u veljači 1923. poslan je u Split. U svetištu Gospe od Pojišana preuzeo je službu sakristana. Istodobno je svakodnevno obilazio kuće i prikupljao hranu za samostan. Poslije mu je povjereno i skupljanje milodara za uređenje svetišta te za potrebe drugih kapucinskih crkava, samostana, sjemeništa i školovanja mladih redovnika.

Ta ga je služba vodila kroz različite krajeve Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine te u Zagreb i Beograd. Šest do osam mjeseci godišnje provodio je na putu. Tijekom dvadeset i dvije godine mnogo je pješačio, kucao na nepoznata vrata i molio pomoć. Uz darove je nerijetko primao prigovore, odbijanja i poniženja. Izvor njegova života ipak ne stavlja naglasak na velike riječi, nego na njegovu ustrajnost: posao je prihvaćao kao služenje zajednici i kao osobni put poniznosti.

Prikupljeni milodari nisu bili namijenjeni njegovoj osobnoj sigurnosti. Njima se uređivalo svetište Gospe od Pojišana, gradile su se i održavale kapucinske crkve i samostani te omogućavalo školovanje novih kapucina. Zbog dugih izbivanja morao je prihvatiti život bez ustaljene svakodnevice: hodanje od mjesta do mjesta, ovisnost o gostoprimstvu drugih i stalnu mogućnost da bude odbijen. Upravo je ta zadaća obilježila najveći dio njegovih zrelih godina.

Godine 1926. premješten je u Dubrovnik, gdje je nastavio istu zadaću prikupljanja pomoći. Od 1937. ponovno je gotovo četiri godine živio u Varaždinu. U lipnju 1941. došao je u Zagreb, u vrijeme kada su kapucini gradili crkvu i samostan u Dubravi te privremeno boravili pri župi svetoga Jeronima u Maksimiru. Nakon što je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac početkom 1942. blagoslovio novu crkvu i osnovao župu svetoga Mihaela, fra Ante preselio se u Dubravu. U Zagrebu je ostao do 1945., potom se vratio u Varaždin, a dvije godine poslije započelo je posljednje i najdulje razdoblje njegova života.

U Rijeku je stigao 5. rujna 1947. U crkvi Gospe Lurdske na Žabici služio je kao sakristan i samostanski vratar. Budući da su komunističke vlasti zabranile prošnju, više nije mogao obilaziti krajeve kao prije. Njegovo se služenje zato usredotočilo na ljude koji su dolazili u crkvu i samostan. Kao vratar prvi ih je susretao, saslušao njihove potrebe i nastojao pomoći koliko je mogao. Riječani su pamtili njegovu blagost, susretljivost i jednostavnost, a napose otvorenost prema siromašnima.

Promjena je bila velika: čovjek koji je desetljećima pješačio i tražio pomoć sada je uglavnom ostajao uz samostanska vrata. Ipak, bit njegove službe nije se promijenila. Prije je on dolazio ljudima, a u Rijeci su ljudi dolazili njemu. Svaki susret mogao je postati prilika za konkretnu pomoć, ohrabrenje ili mirnu riječ. Tako je neugledna vratarska služba postala mjestom po kojemu ga je grad najviše pamtio.

Službu sakristana doživljavao je kao osobitu čast zbog svoje pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji. Brinuo se za crkveni prostor i za sve što je bilo potrebno za bogoslužje, ali je važniji trag ostavio načinom na koji je pristupao ljudima. Nije imao javnu službu ni položaj koji bi mu donosio ugled. Njegov je autoritet rastao iz dostupnosti, skromnosti i dosljednosti. Ljudi su mu dolazili jer su u njemu nalazili strpljiva sugovornika i redovnika spremna poslužiti bez obzira na nečiji društveni položaj.

Pred kraj života iscrpila ga je bolest. Umro je 25. studenoga 1981. u kapucinskom samostanu Gospe Lurdske u Rijeci. Nakon smrti mnogi su mu Riječani prilazili s poštovanjem, a gradom se proširio pučki naziv „svetac grada Rijeke”. Taj naziv svjedoči o glasu svetosti koji ga je pratio, ali nije službeni naslov koji mu je Crkva dodijelila.

Pokopan je na riječkom groblju Kozala. Njegovi su posmrtni ostatci 3. travnja 1997. preneseni u kriptu kapucinske crkve Gospe Lurdske. Iste je godine kapucin Zlatko Josip Šafarić objavio knjigu Fra Ante Tomičić: crtice iz života. Time su uspomene na njegov svakodnevni redovnički život, dotad ponajviše čuvane među subraćom i Riječanima, dobile trajniji pisani oblik.

Biskupijski postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim službeno je otvoren 12. srpnja 2005. Postupak je zaključen 2014., kada je prikupljena dokumentacija predana nadležnoj ustanovi u Vatikanu. Fra Ante Josip Tomičić stoga nosi naslov sluge Božjega; nije proglašen blaženim ni svetim. Datum 25. studenoga dan je njegove smrti i lokalnoga spomena, a ne potvrđeni liturgijski spomendan. Njegov život pokazuje kako se svetost može tražiti u postojanoj vjernosti, neuglednim poslovima i tihom služenju svakomu tko pokuca na vrata.