Sluga Božji Ante Gabrić

Ante Gabrić rodio se 28. veljače 1915. u Metkoviću, kao osmo od devetero djece Petra Gabrića i Katarine, rođene Antičević. Odrastao je u brojnoj obitelji: i obitelj njegova strica imala je devetero djece pa je pod obiteljskim krovom neko vrijeme živjelo čak osamnaestero djece. U rodnome je gradu završio osnovnu školu i dva razreda građanske škole. Već kao jedanaestogodišnjak, 1926., otišao je u isusovačko sjemenište u Travniku.

Nakon mature 1933. primljen je u novicijat Družbe Isusove. Školovanje je nastavio u Zagrebu, gdje je 1935. položio redovničke zavjete, a filozofiju je od 1936. do 1938. studirao u Gorici i Gallarateu u Italiji. U srpnju 1938. vratio se u Metković kako bi roditeljima rekao da odlazi u misije u Indiju. Iz Genove je isplovio 20. listopada, a u Calcuttu je stigao 5. studenoga iste godine. Njegov život od tada je gotovo pola stoljeća bio vezan uz Bengal.

Prvu godinu u Indiji posvetio je učenju engleskoga i bengalskoga jezika u Hazaribaghu i Boshontiju. Od 1940. studirao je teologiju u Kurseongu, na obroncima Himalaje, a za svećenika je zaređen 21. studenoga 1943. u Calcutti. Nakon dovršene priprave djelovao je u misijskim postajama među bengalskim selima uz Ganges: u Morapaiju, Ranchiju, Boshontiju i naposljetku u Maria Polliju. Radio je među hinduistima, muslimanima i malobrojnim kršćanima, na području obilježenom siromaštvom, poplavama i teškom dostupnošću naselja.

Gabrićevo misijsko djelovanje nije se svodilo na propovijedanje. Brigu za čovjekovu duhovnu i tjelesnu potrebu smatrao je jednom službom. Organizirao je prehranu djece, sudjelovao u otvaranju škola, sirotišta, bolnica i domova za beskućnike te poticao gradnju putova, mostova, nasipa, kanala, bunara i koliba. U selima je osnivao male škole, podizao crkve i kapele te pomagao razvoj obrtnih i tehničkih učilišta. Posebno se zauzimao za udovice koje su nakon muževljeve smrti ostajale bez zaštite i imovine. Za njih je osnivao domove, a njihovoj djeci tražio siguran smještaj i mogućnost školovanja.

Među njegovim pothvatima bile su i takozvane rižine banke. Njihova je svrha bila omogućiti siromašnim obiteljima pristup osnovnoj hrani bez ovisnosti o lihvarima. Podupirao je i radionice te druge oblike rada koji su stanovnicima trebali donijeti samostalniji život. Za takve je pothvate prikupljao pomoć u domovini i inozemstvu. Darovitoj djeci nastojao je omogućiti nastavak školovanja, uvjeren da obrazovanje može trajno promijeniti život obitelji i sela.

Raznolikost tih poslova pokazuje koliko je dobro poznavao svakodnevne teškoće ljudi među kojima je živio. Poplava nije značila samo porušenu kuću nego i izgubljen urod, prekinut put do škole i novu glad. Zato su nasip, kanal ili most za njega bili dijelovi istoga poslanja kao kapela i pouka u vjeri. Uključivao se u podizanje vrtova i bunara, tražio potporu za prehranu školske djece te nastojao povezati pomoć izvana s radom mjesnih zajednica.

Središnje mjesto njegova kasnijeg djelovanja postao je Maria Polli, misijska postaja u kojoj su se povezivali pastoralni, obrazovni, zdravstveni i humanitarni sadržaji. Do udaljenih je naselja često putovao biciklom ili malenim čamcem, po rižištima i uz ćudljivi Ganges. Takav način života učinio ga je neposredno prisutnim među poljodjelcima, ribarima, radnicima, prosjacima, bolesnicima i djecom. Njegova blizina ljudima, jednostavnost i spremnost na pomoć ostavili su snažan trag i među pripadnicima drugih religija.

Vezu s Hrvatskom nije prekidao. Pisao je za vjerske časopise u domovini, za listove hrvatskih iseljenika i za misijske publikacije. Njegova su pisma približavala čitateljima svakodnevicu Bengala, potrebe tamošnjih ljudi i smisao misijskoga poziva. Misijske spise poslije je u četiri sveska pod naslovom Životni put jednog misionara objavio Juraj Gusić. S Gabrićevim je radom povezan i naslov Tamo gdje palme cvatu, koji je poslije ponio dokumentarni film Ljiljane Bunjevac Filipović iz 2014.

U njegovu se govoru često vraćala misao o dvjema zemaljskim domovinama, Hrvatskoj i Indiji, te o vječnoj domovini kojoj se nadao. Ta slika nije bila tek izraz osjećaja prema dvjema zemljama. Objašnjavala je i njegovu sposobnost da pomoć prikupljenu među Hrvatima pretvori u škole, zdravstvenu skrb i sigurniji život bengalskih sela, a iskustvo iz Indije približi ljudima u domovini.

Hrvatsku je prvi put ponovno posjetio 1969., nakon više od trideset godina provedenih u Indiji. Posebno je zapamćen njegov dolazak u Solin 1976. na proslavu trinaest stoljeća kršćanstva među Hrvatima, kada je predvodio molitveno bdjenje nad grobovima hrvatskih kraljeva. Dvije godine poslije na zagrebačkom je Ksaveru zajedno s Majkom Terezijom predvodio pobožnost Križnoga puta. S njom je surađivao i u Calcutti, gdje je bila svjedok njegova predanja ljudima na rubu društva.

Naporno djelovanje postupno mu je oslabilo zdravlje. Umro je 20. listopada 1988., u svitanje, u ambulantnom vozilu sestara Majke Terezije na prilazu Calcutti. Po vlastitoj je želji pokopan u Maria Polliju. Na sprovodu se okupilo približno dvadeset tisuća ljudi različitih vjera. U grob su mu položeni gruda neretvanske zemlje iz Metkovića i bočica vode iz Jadranskoga mora, znakovi njegove trajne povezanosti s rodnim krajem.

U Metkoviću mu je 21. listopada 1990., na drugu obljetnicu smrti, ispred župne crkve svetoga Ilije podignut spomenik, djelo kiparice Nine Sedlar. Njegovo ime nosi i osnovna škola u Kumrakhaliju. Spomen na njega čuva se u Hrvatskoj i Indiji, ponajprije među ljudima koji su njegovu vjeru upoznali kroz konkretnu pomoć, školovanje, liječenje i osobnu blizinu.

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić otvorio je 28. veljače 2015., na stotu obljetnicu Gabrićeva rođenja, biskupijski postupak za njegovo proglašenje blaženim. Ante Gabrić zato nosi naslov sluge Božjega; nije proglašen blaženim ni svetim. Datum 28. veljače povezan je s njegovim rođenjem i lokalnim spomenom, a ne s potvrđenim liturgijskim spomendanom. Njegov život ostaje svjedočanstvo misionara koji je pripadnost Hrvatskoj i Indiji sjedinio u služenju čovjeku.