Časni sluga Božji Ante Antić

Ante Antić bio je hrvatski franjevac i svećenik, odgojitelj redovničkih kandidata, ispovjednik i duhovni savjetnik. Rođen je 16. travnja 1893. u Šepurinama na otoku Prviću kao šesto od devetero djece Tome Antića i Tade, rođene Vlahov. Obitelj je živjela siromašno, a dječak je na krštenju 8. svibnja 1893. u župnoj crkvi svete Jelene dobio imena Ante Marko. Šest razreda osnovne škole završio je u Zatonu kod Šibenika.

Njegovo je zdravlje od mladosti bilo krhko. Godinu dana prije odlaska u sjemenište obolio je od tuberkuloze, bolesti koja ga je pratila cijeloga života. Unatoč tomu, 5. kolovoza 1905. primljen je u franjevačko sjemenište u Sinju. Taj je ulazak odredio smjer njegova života: pripadnost franjevačkoj zajednici, pripravu za svećeništvo te dugogodišnju službu odgojitelja i duhovnika.

U novicijat je stupio 17. rujna 1911. na Visovcu, otočiću i važnome franjevačkom mjestu na rijeci Krki. Filozofiju je od 1912. do 1914. studirao na Franjevačkom učilištu u Zaostrogu, a teologiju od 1914. do 1918. na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj. Svečane doživotne zavjete položio je 1. studenoga 1915. u Makarskoj. Za svećenika je zaređen 29. srpnja 1917. u Šibeniku, još za vrijeme teološkoga studija.

Nakon ređenja povjerene su mu zadaće povezane s odgojem budućih franjevaca i svećenika. Djelovao je kao pomoćnik magistra bogoslova u Makarskoj i na Visovcu, a potom kao magistar bogoslova u Makarskoj i Zagrebu. Takva služba nije bila samo upravna ili nastavna. Magistar je pratio redovničku i duhovnu izgradnju mladih ljudi koji su se pripravljali za zavjete i svećeništvo. Antić je u tome radu ostavio trag poniznošću, blagošću, jednostavnošću i vedrinom, osobinama po kojima su ga pamtili subraća i vjernici.

Posljednjih deset godina života, od 1956. do 1965., proveo je u samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu. Ondje je služio ponajprije kao ispovjednik i savjetnik. Ljudi su mu dolazili tražeći sakrament pomirenja, duhovnu pomoć i riječ ohrabrenja. Stekao je glas dobroga i razboritoga duhovnog vođe, omiljena među svećenicima i brojnim vjernicima. Izvor njegovu pobožnost osobito povezuje s Isusom i Marijom, a njegov odnos prema ljudima opisuje dobrotom, poniznošću i jednostavnošću.

Antićeva briga nije bila ograničena na razgovor u ispovjedaonici. Ostao je zapamćen kao prijatelj i dobročinitelj nevoljnika, siromaha i beskućnika. Posebnu je pozornost posvećivao darovitim studentima koji nisu imali dovoljno sredstava za školovanje. Tako su se njegova duhovna služba i konkretna pomoć bližnjima međusobno nadopunjavale. Život u samostanu nije ga udaljio od ljudi opterećenih bolešću, oskudicom ili neizvjesnošću.

O širini njegova duhovnog rada svjedoči i približno četiri tisuće sačuvanih pisama. Dio te korespondencije objavljen je u knjigama Pisma svećenika i Svećenik sam Kristov. Pisma pokazuju koliko je njegova služba nadilazila neposredne susrete: savjete, poticaje i duhovno vodstvo upućivao je i onima do kojih nije mogao svakodnevno doći. Njegova se ostavština stoga ne čuva samo u sjećanju ljudi koji su ga poznavali nego i u pisanoj riječi.

O Antiću je poslije smrti objavljen velik broj knjiga. Među ranijim naslovima nalaze se Duh ljubavi Marije od Presvetog Srca, odnosno Anke Petričević, iz 1966., Dobri otac Antić Ante Katalinića iz 1967. i Svjetlo u tami Natka Faranetića iz 1969. Ante Sekulić posvetio mu je više djela, među njima Željan Boga, Pred Gospodinom, Uzor franjevačke jednostavnosti i Središte života. O njegovu ispovjedničkom služenju govori naslov Zaljubljenik sakramenta pomirenja Ladislava Markovića, a životni su mu put obrađivali i Nikola Gabrić, Živko Kustić, Matej Kuhar-Cuccari, Vicko Kapitanović te sestra Marija Asumpta Strukar. Brojnost tih djela govori o trajnome zanimanju za njegov život i duhovno djelovanje.

Ante Antić umro je 4. ožujka 1965. u Zagrebu, na glasu svetosti. Sprovodne je obrede predvodio Franjo Kuharić, a Antić je najprije pokopan na Mirogoju. Njegovi su posmrtni ostatci 15. prosinca 1970. preneseni u kriptu crkve Gospe Lurdske u Zagrebu, mjesta uz koje je bio povezan posljednjim desetljećem svoje službe.

Kanonski postupak za njegovo proglašenje blaženim otvoren je 1984. Naslov časnoga sluge Božjega dodijeljen mu je 5. svibnja 2015. Taj naslov nije isto što i proglašenje blaženim ili svetim, nego označuje važan stupanj u crkvenome postupku. Antićev se spomen veže uz 4. ožujka, dan njegove smrti. Njegov život ostaje obilježen tihom franjevačkom službom: odgojem mladih redovnika, strpljivim ispovijedanjem, duhovnim dopisivanjem te brigom za ljude koji su trebali pomoć.