Sluga Božji Aleksa Benigar

Sluga Božji Aleksa Benigar bio je hrvatski franjevac, svećenik, misionar, profesor i teolog. Rodio se 28. siječnja 1893. u Zagrebu kao Franjo Benigar. Redovničko ime Aleksa uzeo je nakon ulaska u Hrvatsku franjevačku provinciju svetih Ćirila i Metoda. Gotovo četvrt stoljeća djelovao je u Kini, a nakon progona stranih misionara nastavio je rad u Rimu.

Njegov otac Ivan Benigar, podrijetlom iz Trnova kraj Ilirske Bistrice, bio je profesor matematike i fizike u zagrebačkoj gornjogradskoj gimnaziji. Nakon smrti prve supruge oženio se Julijanom Dolinar, s kojom je imao osmero djece; Franjo je bio sedmo dijete. Obiteljski odgoj bio je strog i zahtjevan, a ta se stega poslije odrazila u njegovu redovničkom životu.

Franjo Benigar stupio je 7. rujna 1907. na Trsatu u franjevačku provinciju i postao fra Aleksa. Gimnazijsko školovanje završio je u Varaždinu od 1908. do 1911., a filozofiju i teologiju studirao u njemačkim gradovima Dorstenu i Paderbornu. Za svećenika ga je 30. lipnja 1915. u zagrebačkoj katedrali zaredio nadbiskup Antun Bauer.

Prve tri godine svećeništva predavao je njemački jezik u Varaždinu. Od 1920. do 1923. studirao je na Papinskome orijentalnom institutu u Rimu. Nakon povratka u Zagreb bio je odgojitelj studenata teologije i urednik dječjega časopisa Anđeo čuvar. Doktorsku je disertaciju obranio u Rimu 20. lipnja 1929.; obrani su nazočili i budući kardinali Alojzije Stepinac i Franjo Šeper.

U Kinu je otputovao 29. kolovoza 1929. Ondje je uzeo kinesko ime Pen Lin Gan i djelovao u Hankouu, u današnjoj pokrajini Hubei. Bio je odgojitelj kineskih franjevačkih pripravnika i profesor na regionalnoj bogoslovnoj školi. U misiji nije živio samo među europskim subraćom nego je sudjelovao u izgradnji domaćega kineskog klera. Uz teologiju zanimali su ga pčelarstvo, cvijeće, glazba i fotografija.

Benigarov je kineski rad prekinut 1954., kada su strani misionari protjerani. Preselio se u Rim. Od 1955. do 1966. bio je odgojitelj i predavač na franjevačkome učilištu Antonianumu. Ispovijedao je u rimskim bazilikama i redovničkim zajednicama te vodio duhovne vježbe na latinskom, hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku.

Kao teolog radio je za Kongregaciju za kauze svetaca. Pripadao je skupini stručnjaka koja je papi Pavlu VI. predlagala da se i žene mogu proglasiti crkvenim naučiteljicama. Taj je razvoj ubrzo dobio povijesnu potvrdu kada su sveta Terezija Avilska i sveta Katarina Sijenska 1970. proglašene prvim naučiteljicama Crkve.

Pisao je na više područja duhovnosti i teologije. Među njegovim djelima ističu se latinski radovi Liturgia Romana i Prikaz duhovnoga bogoslovlja. Najpoznatija mu je knjiga Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, objavljena u Rimu 1974. Benigar je Stepinca osobno poznavao, a 27. srpnja 1956. posjetio ga je u zatočeništvu u Krašiću. Opsežan životopis nastao je iz osobnoga poznavanja, prikupljene dokumentacije i teološkoga rada.

Jugoslavenske komunističke vlasti zabranile su unos knjige u zemlju. Unatoč zabrani, primjerci su potajno stizali do čitatelja i čuvali se u hrvatskim obiteljima. Knjiga je poslije poslužila kao podloga drugim djelima o Stepincu, a u Zagrebu je ponovno tiskana 1993.

Benigar je veći dio života imao zdravstvenih teškoća, među kojima i tuberkulozu. Patio je i od nesanice, ali je zadržao strog raspored, mnogo hodao i koristio javni prijevoz. Umro je u Rimu 1. studenoga 1988., u devedeset šestoj godini. Pokopan je u franjevačkoj grobnici na zagrebačkome Mirogoju.

Nakon njegove smrti objavljena su djela Mudrost križa, Nazaretska djevica i putopis U domovini Gospodina Isusa. Bonaventura Duda objavio je 1995. njegov kratak životopis. Prema jedinome lokalnom biografskom izvoru, postupak za proglašenje blaženim i svetim započeo je 5. srpnja 1995. Taj podatak nije neovisno potvrđen drugom građom, ali njegov crkveni naslov ostaje Sluga Božji. Nije proglašen blaženim ni svetim i nema potvrđen službeni liturgijski spomendan.

Aleksu Benigara ne treba miješati s njegovim starijim bratom Ivanom, poznatim i kao Janko ili Juan Benigar. Ivan je bio amerikanist, indijanolog i etnolog koji je živio u Argentini; nije bio franjevac niti kandidat za oltar. Aleksin identitet određuju redovničko ime, franjevačko svećeništvo, misija u Kini i kasniji teološki rad u Rimu.