Sedam svetih utemeljitelja Reda slugu Marijinih

Sedam svetih utemeljitelja Reda slugu Marijinih bili su firentinski trgovci i ugledni građani koji su u trinaestom stoljeću napustili dotadašnji način života kako bi zajedno živjeli u molitvi, pokori i služenju. Njihov odgovor na političke sukobe, društveno suparništvo i vjerske podjele nije bio osnivanje nove stranke, nego stvaranje bratstva. Iz te zajednice nastao je Red slugu Marijinih, poznat kao serviti.

Predaja čuva sedam imena: Buonfiglio dei Monaldi, Giovanni di Buonagiunta, Benedetto dell’Antella, Gherardino di Sostegno, Amadeus degli Amidei, Ricovero dei Lippi-Ugguccioni i Alessio de’ Falconieri. U hrvatskim i talijanskim oblicima pojavljuju se i kao Bonfilio, Bonagiunta, Manetto, Sostegno, Amadio, Uguccione i Alessio. Razlike u imenima ne označuju druge osobe, nego različite oblike osobnih, obiteljskih i redovničkih imena.

Svi su pripadali sloju trgovaca koji je imao velik utjecaj na gospodarski i javni život Firence. Grad je bio bogat i kulturno snažan, ali i obilježen sukobima među političkim skupinama i obiteljima. Putovanja trgovaca po Italiji, Francuskoj i Flandriji otvarala su im pogled prema širemu svijetu. U njemu su mogli vidjeti snažan vjerski život, ali i raskole te pokrete koji su materijalni svijet smatrali zlim.

Oko 1233. povezali su se s pokorničkim pokretima koji su bili rašireni u talijanskim gradovima. Takvi ljudi nisu odmah napuštali svijet niti nužno polagali redovničke zavjete, ali su nastojali živjeti jednostavnije, pomagati siromašnima i ozbiljnije slijediti evanđelje. Kasnija predaja govori o Marijinu ukazanju na svetkovinu njezina Uznesenja i zajedničkom pozivu sedmorici. Taj motiv izražava marijanski identitet reda, ali pripada predajnomu sloju njihove povijesti.

Prijelaz iz građanskoga života u zajednicu zahtijevao je razboritost. Neki su među njima bili oženjeni, a neki udovci, pa su najprije morali urediti obveze prema osobama koje su o njima ovisile. Njihovo odricanje nije smjelo značiti napuštanje odgovornosti. Tek nakon toga mogli su se slobodnije posvetiti zajedničkomu životu.

Najprije su se nastanili u Cafaggiu, izvan firentinskih gradskih vrata. Ondje su molitvu i razmatranje povezivali s djelima milosrđa. Njihov je način života privlačio posjetitelje, pa im je blizina grada postupno otežavala sabranost. Oko 1240. ili 1241. povukli su se na osamljene obronke Monte Senarija, približno osamnaest kilometara sjeverno od Firence. Razlika između godine 1233. i 1240. stoga ne mora biti proturječje: prva označuje početak njihova okupljanja, a druga potpunije povlačenje i oblikovanje zajednice.

Na Monte Senariju živjeli su jednostavno, u molitvi, radu i šutnji. Isprva su težili pustinjačkomu životu, ali potrebe ljudi i rast zajednice vodili su ih prema spoju kontemplacije i djelatne službe. Poslije su propovijedali, poučavali, služili u župama i pomagali siromašnima. Red je time dobio obilježja novih prosjačkih zajednica, a ne starijih samostana vezanih uz veliko zemljišno posjedovanje.

Pod vodstvom dominikanca svetoga Petra iz Verone prihvatili su oko 1244. Pravilo svetoga Augustina i crni redovnički habit. Nazvali su se slugama Marijinim. Marijanska pobožnost nije im bila dodatak zajedničkomu životu, nego način nasljedovanja Krista: u Mariji su gledali službenicu Gospodnju, postojanu pod križem. Posebno su razmatrali njezine žalosti, subotu obilježavali kao Marijin dan te molitvom njoj povjeravali svoja djela.

Razvoj reda nije se dogodio jednim pravnim činom. Mjesna odobrenja i papinske potvrde pristizali su postupno. Papa Aleksandar IV. potvrdio je zajednicu sredinom pedesetih godina trinaestoga stoljeća, a papa Benedikt XI. 1304. dao je konačnu potvrdu reda. Ta kronologija pokazuje kako se iz neformalnog bratstva trgovaca tijekom više desetljeća razvila trajna crkvena ustanova.

Sedmorica nisu ostavila sedam odvojenih životopisa jednake opsežnosti. Njihova se svetost od početka pamtila zajednički. Upravo je zajedništvo njihov prepoznatljiv znak: nitko se ne izdvaja kao jedini osnivač, glavni zakonodavac ili nositelj karizme. Različiti ljudi uspjeli su podrediti osobni ugled zajedničkomu pozivu, što je u gradu obilježenu natjecanjem imalo snažno svjedočko značenje.

Njihova trgovačka prošlost nije bila samo nešto što su ostavili iza sebe. Putovanja, pregovaranje, upravljanje imovinom i poznavanje gradskoga života vjerojatno su im dali praktična iskustva potrebna novoj zajednici. Izvori ne dopuštaju da se svakomu od njih pripiše određena upravna uloga, ali jasno pokazuju da njihovo obraćenje nije izbrisalo sposobnosti stečene u svijetu. Te su sposobnosti sada bile usmjerene prema zajedničkom dobru, gostoprimstvu i služenju.

Crni habit servita poslije se tumačio kao znak sudjelovanja u Marijinoj žalosti pod križem. Takva je pobožnost usmjeravala pozornost prema ljudskoj patnji, a ne samo prema privatnoj sabranosti. Zato se u servitskoj tradiciji molitva pred Kristovom mukom povezivala s blizinom onima koji trpe. Kontemplacija i služenje nisu bili dva odvojena programa, nego dva izraza istoga nasljedovanja.

Najpoznatiji među njima u kasnijoj predaji bio je Alessio Falconieri, za kojega se navodi da je najdulje živio i svjedočio razvoju zajednice. Ipak, naslov utemeljitelja pripada svoj sedmorici. Njihova pojedinačna zanimanja, obiteljske okolnosti i datumi smrti nisu jednako dobro potvrđeni, pa ih nije opravdano dopunjavati slikovitim pojedinostima samo kako bi svaki dobio zasebnu priču.

Štovanje utemeljitelja širilo se od četrnaestoga stoljeća. Papa Klement XI. odobrio je njihovo zajedničko štovanje 1717., a papa Leon XIII. proglasio ih je svetima 1887. godine. Zajednička kanonizacija odgovarala je načinu na koji su živjeli i bili pamćeni: ne kao skup slučajno spojenih pojedinaca, nego kao bratstvo koje je zajedno položilo temelj redu.

Serviti su se iz Italije proširili u druge europske krajeve i izvan Europe. Njihovo djelovanje obuhvatilo je župnu službu, propovijedanje, obrazovanje i proučavanje mariologije. Na Monte Senariju i u Firenci ostala su mjesta povezana s početcima reda, dok redovnička obitelj nastavlja spajati zajedničku molitvu i djelatno služenje.

Spomendan sedmorice svetih utemeljitelja slavi se 17. veljače. Njihova priča pokazuje da obnova ne mora započeti velikim programom ni istaknutim pojedincem. Započela je kada je sedam ljudi odlučilo prekinuti logiku nadmetanja, urediti svoje obveze i zajedno tražiti Boga. Njihov najtrajniji doprinos nije samo nova ustanova, nego oblik svetosti u kojemu se osobna imena ne gube, ali nijedno ne zasjenjuje zajedničko poslanje.